Oni koji imaju slabo srce ne bi trebali ovo čitati, jer sadržava grafičke opise obdukcije.
Je, Ivana, upravo tako. Zamolio sam jednu doktoricu da me nazove kad bude neka klasična obdukcija. Kad me nazvala bio sam vrlo uzbuđen i zadovoljan, a onda, dok sam išao prema bolnici, nešto mi je želudac šaptao. Lagano, na uho. Nisam ga slušao, hehe.
Tijelo sam vidio na tren prije nego se doktorica spremila, obukao sam kutu, u usta stavio Orbit, a onda sam i ušao unutra. Nije me bilo ništa strah, ali mi je bilo malo nelagodno. Prvi put sam stajao kraj golog trupla koje je truplo tek nekoliko sati. Nije da nisam vidio truplo, ali svih 20-ak je bilo mrtvo nekoliko godina, a jedno svježe sam vidio na sekundu.
Doktorica očito nije bila pripremljena na mene pa je počela pričati o čovjeku kao da je živ na stolu, kako je išao, kako je pošao, kako je rekao, itd. Pročitao sam mrtvozornikov nalaz gdje je pisalo da je posrijedi infarkt srca. Pola vrata i glava su bili cijanotični s naznakama laganog odlijevanja krvi, a iz jedne nosnice je curila krv po očima. Rigor mortis je nestao.
Sala je mirisala po formalinu, etanolu i ksilenu, a ja sam slušao doktoricu kako priča o osobi, a ne o tijelu, gledao sam cijanotično lice i tu krv i tu salu i počelo mi je biti neugodno. Onda sve više i više, pa sam sjeo. Doktorica i asistentica su se namučile dok su mu ispod ramena položile dasku, pri čemu je opet počela curiti krv iz nosa. Zatim je asistentica uzela cirkularnu pilu za lubanju i krenula na posao. A onda su mi se u vidnom polju pojavile zvjezdice i sve je titralo pa sam rekao da se ispričavam, ali da početak trenutno neću moći gledati, te da me zovu na šivanje.
Onih par metara do izlaza mi se činilo... vrlo neugodno. Trebalo mi je neko vrijeme da dodjem sebi, jedva sam više išta vidio osim tih zvjezdica. Bilo mi je vrlo slabo, da sam ostao u sali još pola minute, srušio bih se. Kaže asistentica da to nije ništa, da se ljudi obično vrlo brzo čim vide tijelo ispovraćaju i sruše u sali i tako to.
Vani sam čekao jedno dulje vrijeme i slušao pilu, dlijeto. Uskoro je došla obitelj čiji je jedan član bio bijesan zbog dopuštene obdukcije, pa sam se povukao iz dvorišta da me ne bi što pitali. Pričao sam sa sestrama koje rade na biopsiji i do jedna se boji i priviriti u salu. Čudno mi je to. Kad bi doktorica otvorila vrata i dala uzorak tkiva, ove bi zaklanjale oči da ne vide ništa. Bez veze i sasvim glupo, štoviše, još gluplje zbog toga što rade tu.
Ušao sam pred kraj obdukcije i uopće mi više nije bilo slabo. Miris je bio podnošljiv (kao u mesnici, samo nešto drukčije, pomiješano s malo crijevnog sadržaja), brzo sam se naviknuo. Doktorica je uzimala dodatne uzorke. Lubanja je bila otvorena, kao i abdomen, a na stolu je bilo puno krvi. Jako puno krvi.
U kadi spojenoj sa stolom i posvuda po stolu je bila hrpa tjelesnog hardwarea, ako znate na što mislim. Dobro je bilo to što su oči bile zatvorene. Tako nestane dio osobnosti tijela pa je lakše biti pokraj.
Onda smo počeli pričati o tome što je našla i kakvo je bilo stanje tijela. Srce i mozak nisam vidio, jer su već bili stavljeni u tijelo, ali sam zato vidio sve ostalo. O pojedinostima toga što je nađeno neću, jer nije etički. Doktorica je vratila hardware natrag u tijelo i pošla za svojim poslom, a ja sam čučnuo do otvorene lubanje i gledao njenu bazu (za one koji ne znaju, to je ono na čemu mozak sjedi).
Nn. optici su puno, puno ljepši "uživo", debeli i bijeli. Lijepo se vide sinus cavernosus i A. meningea media (ovo će nešto značiti vjerojatno samo Aerialu, Amber i Maloj Vjetrenjači, ali OK).
Dura mater je zapravo blijedo-roza, prošarana žilicama, i nije ni izbliza tako kruta kao na preparatima. Zapravo je vrlo podatna za gužvanje, ali čvrsta.
Asistentica je uzela debelu zakrivljenu iglu i konac za šivanje (isti onaj konac kao za poštanske pakete, onaj tanki) i počela šivati počevši s bazom vrata.
Onda je asistentica ugurala hrpu vate u lubanju i vratila joj calvariu (krov) te lagano nazad navukla skalp. Lice uopće ne mijenja groteskne grimase kao što sam čuo. Onda je išla zašiti skalp i to je bilo to.
Pitao sam ju za ono famozno stavljanje medicinskog otpada u truplo (kute, rukavice, ampule, itd.) i rekla mi je da to rade rijetki patolozi (koji nisu pri sebi), te da se to ne smije. Za otpad postoji kanta na kojoj piše biomedicinski otpad. U tijelo se eventualno stavljaju papirnate krpe i vata da se popune praznine nastale uništavanjem struktura te upije krvarenje.
Onda smo, dok je prala tijelo od krvi, pričali o šalama koje se ponekad zbijaju na odjelu. Tamo se vodi zanimljivi posao. Saznao sam i za iritantne larve kad je sudski slučaj, pa za mlade inspektore koji ne mogu ni priviriti od straha, kao i njihove smiješne stare mentore koji ih guraju u salu.
Ubrzo je obitelj htjela ući, još dok je ova ispirala krv, pa sam ih zamolio da ostanu vani. Mislim da bi im bio prilično ogroman šok da su vidjeli tijelo u onakvom stanju. Kad je sve bilo gotovo, asistentica je stavila bijelu plahtu preko cijelog tijela osim glave i pozvala obitelj, jer su pod svaku cijenu htjeli vidjeti tijelo - u sali. Inače se to ne bi smjelo, jer obitelj tijelo smije vidjeti na groblju, kad je obučeno. Uljepšavanje kao u "6 feet under" se u RH ne radi kao poseban posao. To rade na obdukciji, ali ne komercijalno. To je njihova dobra volja.
Još mi je rečeno da ljudi misle da patolozi kradu organe. To je ogromna glupost. Kao prvo, za sve što se radi mora se dobiti striktno dopuštenje. Kao drugo, organi tijela koje je na obdukciji su nekorisni. Deoksigenirani su dugo vrijeme i nisu bili na ledu. Tko god ovo pročita, nek zapamti to. Jadni patolozi se moraju svađati s obiteljima koje misle da im "bolnica krade organe njihovih najmilijih".
I to bi bilo to. Nisam vidio cijelu obdukciju, ali kad budem mogao opet, ići ću i sumnjam da će mi biti zlo. I Aerial_51 će ići, yeah!
Ako sam se naviknuo u roku od sat vremena na miris i otvoreno tijelo, onda ću se i naviknuti na piljenje i rezanje. Ionako uvijek možeš izaći vani i vratiti se.
BTW, sestra mi je uspješno došla u Rotterdam, hvala Bogu. Prtljaga joj se bila zagubila, ali sad je sve sređeno. Pokušavam joj registrirati blog, ali ime je zauzeto (a bloga nema) što znači da ga je zauzela vjerojatno neka 10-godišnjakinja koja je i zaboravila na to. Super odlično... :-/
Nego, evo vam usput jedna slika.
Moj najljepši...
Umalo sam se ugušio grkljanom kad sam je slučajno našao.
Post je objavljen 22.08.2006. u 21:15 sati.