...Uskoro ce avgust,meni posebno drag mjesec zbog godisnjih odmora,kupanja na Sani,planinarenja po Kozari.Ovaj avgust ocekujem sa zebnjom.Neka sjeta uvukla se u dusu.Nema vise ni onih optimistickih prognoza kako ce ovo cetnicko ludilo proci.Upali smo u kandze nacizma i cini mi se da cemo se tesko izvuci.
Batinjanje,maltretiranje i zlostavljanje se sve vise nastavlja.I to nije najgore.Cetnici dodju,tuku,zasite se i odu,a glad je stalno sa nama.Ne ostavlja nas ni za trenutak.Nagrizajuci nas uzima obrok.Ne pita,samo pruza svoje halapljive pipke i sise.Iz dana u dan smo sve tanji,bezvoljniji,sve nesigurniji na nogama i sve cesce smo na betonu u lezecem polozaju.
Na najvecem udaru je trojka.Za nekoliko dana kako smo zatvoreni vec ih je desetak ubijeno batinama.Mrtvacka kola svakodnevno kupe mrtve sa smeca i nekuda ih odvoze.
Ne pustaju ih napolje,ne daju im redovno hranu,cak im i vodu uskracuju.Iz te spavaonice cijelu noc cula su se zapomaganja.
Poslije podne je.Napolju je nesnosljiva vrucina.Spavaonica vonja po znoju i trulezi.Zatvoreni smo i ne pustaju nas ni u klozet.Kroz resetku spavaonice vidi se dvoriste okupano suncem,prostor pun vazduha i svjezine,pun ljeta.Unutra smrad i mi,izmrcvareni i jadni.
Skoro ce dva mjeseca kao sam zatvoren.Najvise se plasim gladi.Racunam koliko se ovako jos moze izdrzati.Neki vec odavno jedu djetelinu u parku.Na mladoj lipi ispred klozeta nema ni jednog lista.Sve je vise stomacnih oboljenja i sve vise mrtvih.
Pored vrata jedan seceras sve teze i teze dise.Pada u komu.Cas lezi na jednoj strani,cas na drugoj.Trzaji njegovog tijela stalno se ponavljaju.Disanje mu je ubrzano,duboko i sve vise lici na hropac.Nastojim da ga ne slusam,ali ne mogu.Njegovo udisanje i izdisanje i meni nadima pluca.
Predvece dodjose jedna kola iz grada puna cetnika.Neki kazu da su bili na sahrani svog poginulog vojnika,pa su svratili da ga osvete.Strazari ih odvedose u trojku.Nakon izvjesnog vremena,na dvoriste pocese izlaziti odabrani logorasi.Svi su mladi i snazni ljudi.Ima ih oko desetak.Povedose ih na livadu,ispred dvorista,poredase u krug i naredise da klece sa podignutim rukama iznad glave.Cetnici se povukose desetak metara,zalegose u travu i pocese piti.
Dan odmice.Sjenka zgrade u dvoristu se polako izduzuje.Seceras kraj vrata se smirio.Lezi nepomicno na ledjima i pokatkad glasno uhvati zrak.
Na vratima se pojavi strazar i pozva Besima da izadje.U prvi mah pomislih da mu je neko dosao u posjetu i da ce dobiti hranu.Ta misao me obradova.Nakon nekoliko trenutaka on se cutke probi izmedju logorasa i dodje do vrata.Na njemu je potkosulja,izblijedjele farmerice,a na nogama duboke crvene patike.
Strazar ga povede.Izdvoji se jedan crnomanjast cetnik i preuze ga.Povede ga do prijemne kucice i tu zastadose.Dva-tri minuta nesto su raspravljali.Odjedanput cetnik zamahnu rukom i osamari ga.Besim se zanese i nasloni na zid kucice.Ovaj priskoci i udari ga sakom u stomak.On se zgrci.Cetnik ga povede do grupe koja je klecala.Besim kleknu i podize ruke iznad glave.Meni laknu.
Dva sata sam netremice gledao krug sacinjen od logorasa i molio boga da se na tome sve svrsi.
Kad je dan poceo da sivi,a Kozara da se utapa u prvom sumraku,digose se cetnici i krenuse ka krugu.
U rukama su im drvene palice sa rukohvatom,namjerno pravljene za ovaj krvavi pir.Rasporedise se
i krenuse od jednog do drugog.Udaraju toljagama preko ledja,a cipelama u bubrege.
Cetnik sto je odveo Besima stoji iznad njega i zestoko udara.Imao je masu crnih dlaka preko cela,povezanu trakom i oci koje svjetlucaju u mraku.Imao je napucena usta iz koji je neprestano,poput mlaznice,strcala pljuvacka.Nisam mogao da odvratim pogled sa te ruzne slike.Gledao sam netremice i gadio se.
Ova kanonada trajala je dugo.Noc se polako uvuce u krug i svojim crnim ogrtacem prekri sve.Uzalud naprezem pogled u pravcu nesretnog kruga,nista ne vidim.Cujem tupe udarce iz mraka i sve slabije jauke.Cujem zestoke psovke zadihanih cetnika.
Nakon dva-tri sata na vrata ubacise Besima,on pade na beton i osta da lezi.Htjedosmo ga prenijeti na mjesto,on jedva prosaputa:
-Pustite me,molim vas,sad mi je dobro!
Sjedimo kraj njega i ne znamo sta da radimo.Molim ga da popije tabletu za smirenje bolova.
-Ne mogu,-prostenja on.-Nista me ne boli,samo ne mogu da disem!
Nakon nekoliko minuta glava mu klonu.Mislio sam da je zaspao.Jedan logoras pridje i opipa mu puls.
-Ovaj je mrtav!-rece i udalji se.
Vratih se na svoje mjesto pritisnut nekom tugom.Cutim i placem.Suze kao bujica izviru iz ociju.Ne krijem ih,ne stidim ih se,neka se vide.Svi smo mi ranjivi.
-Umro je i seceras,-rece mi Sefik.
-Hvala bogu,smirio se.-prosaputah,a suze preko brade pocese se slijevati na grudi...
Post je objavljen 22.08.2006. u 14:02 sati.