Marketing
Malo izgubljene
Danas smo se Sanja i ja išle rolati oko 20h. I tako se mi rolale, rolale, rolale i rolale, a mrak je sve više i više padao, dok se nije potpuno smračilo. Odlučile smo otići do Garfielda da vidimo ima li tamo koga. Na žalost nije bilo nikoga, pa smo se odlučile vratiti kući. Meni vrag nije dao mira, pa sam nagovarala Sanju da idemo onim dugačkim MRAČNIM
, ali kračim putem od onoga kojim smo došli. Naravno nakon 10minuta mojeg upornog nagovaranja Sanja je nevoljko pristala. Krenule smo tim mojim glupim putem. Inače ta cesta je jako prometna, nigdje nema nogostupa, ni ulične svjetiljke. Cijelim putem držale smo se za ruke da se ne udaljimo jedna od druge. Uz cestu je bilo i jedno gradilište ograđeno visokom ogradom, a njega je čuvao jedan veliki strašan pas (nisam točno vidla koja vrsta psa, ali doimao se velikim i strašnim)
. Uhvatila nas je takva jeza da smo se počele sve brže i brže rolati, dok nismo ugledale svijetlo glavne ceste. Uff...! Sanja me je zamalo htjela zadaviti, kako je bila ljuta
. Ali opet nas dvije smo najbolje frendice tak da nas ništa ne može ozbiljno posvađati. K Maji smo stigle 20minuta do 22h. Malo smo pričale sve dok nije počeo puhati snažan vjetar.... Kući sam došla sva crknuta
!!!
Post je objavljen 20.08.2006. u 22:53 sati.