Moja kćer, Huluvuica, nije ove godina bila s nama na moru. Nedostajala mi je kao da ih fali njih 10, a ne ona jedna. Čudo jedno koliko može faliti.
Još negdje pred kraj proljeća izjavila je kako sad ima 16 godina i može raditi preko ljeta.
Nismo nešto imućni, ali ako si nešto želi, možemo se dogovoriti oko toga. Ne, ona to ne želi, želi sama raditi i zaraditi, a novac joj ne treba za nešto konkretno. Samo da ga ima.
Složili smo se, mada nismo ništa konkretno poduzimali. Kod nas nema baš nešto sezonskih poslova, pogotovo ne za učenike, tako da nisam znala niti gdje bi tražila osim na benzinskim pumpama, a za to je bilo već prekasno.
Huluvuica se uz pomoć ujaka, sama snašla. Našla si je posao u našem Đačkom domu, na recepciji. Radi se u smjenama, ali uglavnom je poslijepodne. Preko vikenda se isto radi, a slobodne dane dobije tu i tamo u tjednu. Bila sam tamo, poznajem ljude i bila sam zadovoljna, tako da je krenula s radom čim je škola završila.
Šta god ova moja djeca naprave ja sam ponosna. Čak i kad za to nema posebnog razloga, a kad ga ima kao da se napuhnem iznutra. Osim ponosa i od sreće i ljubavi.
Imala sam sad puno razloga za to. Huluvuica se vrlo svjesno i odgovorno primila svog zaposlenja. Sama se budila ujutro, sama brinula o smjenama, o gablecu i o svemu o čemu se treba brinuti. Nije joj bilo uvijek lako jer je uz posao i izlazila van, tako da su joj neka jutra sigurno bila teška i za ustajanje u 6, a kamoli rad, ali nije se žalila.
Pred kraj mora srela sam nekadašnju prijateljicu. Nekadašnju iz razloga što su nas vrijeme i neki događaji previše udaljili tako da se sad samo jedno dva puta godišnje pozdravimo na cesti, malo pobrbljamo i to je sve. Znam da ona radi na istom mjestu gdje i Huluvuica i odmah sam ju pitala kako moja kćer. Prasnula je u smijeh i rekla, na sav mogući glas, kako djetetu nismo mogli naći gori posao. Kako nam je to uopće palo na pamet, pa goreg posla nema sigurno u cijelom gradu.
Totalno sam se zbunila i jako zabrinula. Možda je nešto u pitanju što ja ne znam. a moje dijete tako daleko...
Pitala sam ju zašto, šta se događa i na šta misli. Rekla je da misli na...dosadu. Da je to strašno dosadan posao i kako smo to djetetu mogli uopće napraviti.
Odahnula sam. Rekla sam kako si je djete samo to napravilo i kako joj je dosada najmanji problem. Može čitati, slušati muziku, pisati i njoj skoro nikada ni nije dosadno. Osim toga dobro je plaćena da tamo sjedi i da se dosađuje ako treba. Mnogi odrasli ljudi bi sa zadovoljstvom prihvatili takav posao, a gdje ne učenici ili studenti. Tek pred kraj sam se sjetila pitati gdje je njena kćer. Vršnjakinja je s mojom. Rekla je da mala lunja po Jadranu...
Poslije toga sam bila još ponosnija na Huluvuicu. Koliko god se to nemoguće činilo.
Odrekla se mora, odrekla se ljeta, odrekla se dugog spavanja kojeg voli i tko zna još čega sve ne da bi radila i zaradila. Nije joj prijeko potrebno, zato je sve to i cjenjenije u mojim očima.
Moje djetešce je osoba kojoj se divim. I da, ponosna sam i napuhana iznutra zbog nje.
Mama sam jedne ne 16godišnje osobe, nego osobetine :)
P.S. Zaboravila sam napisati da mi je kćer anarhistica i pankerica i da će me vjerojatno ubiti zbog tako "slinavog" posta . Držte mi fige ;)
Post je objavljen 22.08.2006. u 10:10 sati.