Ona žanje dok ne padne veče,
on je tamo gore gdje stada planduju.
Razdvojena srca venu kao cvijeće.
Čeznu i u čežnji snove svoje snuju.
Al eto već i veče dohrli s visina,
kraj izvora sjen do sjeni brodi-
ona će po vodu sa svijetlim vedrima,
on umorno stado sad onamo vodi.
Nad vrhovima tamnim mjesec rog izvija,
zvijezde iskre kao zaljubjene oči,
tišina meka ko cjelov sad prija.
Ni vrbe ne trepere ne šumore;
na izvoru voda slatko pjev svoj toči
i dva srca slatko šapučuć nešto zbore.
Nikola Vas. Rakitin (1885-1934)