U subotu smo napokon odlučili, nadajući se lijepom snu i odmoru u svježini planinskog zraka, popeti se na Iliju nakon silnih vrućina. Niti sna, niti svježine.
Krenuli smo nas troje oko 19:oo te se uz pomoć Petzlovih lampi na tintarama jedva dočepali kućice. Očekivasmo mir i tišinu no ubrzo shvatismo da od toga nema ništa. Deseci, ako ne i stotine, puhova su cijelu noć skakali, skvičali, utrkivali se po krovu i po samoj kućici. Na momente je izgledalo ko da konj skače po krovu.
Par minuta tišine pa onda opet stampedo i tako cijelu noć do zore.
Oka sklopili nismo ali smo ipak uživali u toj nesputanoj igri malih letećih vragova.
Zorom smo dobili još društva te smo krenuli do vrha. Sparina je na momente bila neizdrživa tako da smo uništili goleme količine vode.
Vidili smo i par crnih udovica s mužjacima koje još nisu uspjele smazat. Sreli smo u povratku i našeg starog znanca poskoka na osamljenom boru. Turista opet kolone, nekih uprkos stalnim upozorenjima oskudno odjevenih i skoro bez vode. Valjda će nam ljeto proći mirno.
Skoro će jesen pa ćemo češće u pohode našem dragom brdu!
A i gljive će brzo!

Hvala Robiju K. na slikama za ovaj post
Post je objavljen 21.08.2006. u 17:44 sati.