Prošla je godina i više dana - zajedno moja tuga i ja, moje ranjeno srce i ja, moja nemoguća patnja i ja, moja hladna četiri zida i ja, bez ićije utjehe, sam, ostavljen u borbi sa životom, u borbi gdje bol ostavlja tragove koji su nekada izgledali neizbrisivo.
Da, godina i više dana, godina i više dana koje tebi ili nekome sa strane ne vrijede baš previše, ali..
Gledala si sa strane kako propadam, kako se mučim, gledala si i s osmjehom govorila kako želiš da nestanem i propadnem do kraja, da me supustiš skroz na dno, i kad budeš potpuno sigurna da sam na dnu, da me zgaziš do kraja i okreneš mi ledja. Ne, nikako mi nisi dozvolila da vidim da su sve te godine jedna prekrasna laž, htjela si vidjeti smrt jednog srca...
Možda ni dan danas ne mogu vjerovati sam sebi da sam ti vjerovao. Vjerovao sam u našu ljubav, u nas, vjerovao sam da me stvarno voliš, zbog tebe mi je osmijeh uvijek bio na licu. Vjerovao sam da ta ljubav nikad neće imat kraj, o da, vjerovao sam!!
Nitko nije vidio taj ocean suza koje su ostajale za tobom, nitko nije niti znao koliko puta sam pogledao tvoju sliku nakon što si otišla, nitko, pa ni ti, nije znao koliko sam te volio.
I, onda zabila si mi zadnji čavao u srce, zabila nož u leđa! Nisi imala snage pogledati me u oči kad si odlazila, nisi imala snage reći niti razlog... otišla si, zauvijek.
Ali vjeruj mi malena, jak sam ja! Srce mi je bilo slomljeno, ali ne dam se. Duša je boljela, ali ne dam je da propadne! Borim se, i pobijedjujem!
Ne puštam više suzu za tobom, nećeš je više vidjeti, dovoljne ih je palo preko mog lica. Nećeš više imati tu sreću da ih vidiš zbog sebe. Otišla si, ne pamtim datum, ali znam da je boljelo neopisivo dugo. Sjećam se da sam gledao kako se moj svijet urušava u jednu točku, točku iz koje se ne vraća. Cijeli svijet koji sam gradio to cijelo vrijeme srušio se u jednoj sekundi tvojih riječi. Neka je, ako je potrebno izgraditi novi! Tebe ionako nije bilo briga, pronašla si nekog odmah, da ti grije ruku. Ponekad sam hodao bez cilja, razmišljao bez nade, gazio bos po trnju ovog života, htio vikati od bola noćima, ali vodila me misao da mora postojati kraj tog puta, svijetlo na kraju tunela. Bezdušni ljudi pratili su me na mojem putovanju, putovanju koje sam proputovao čistom i iskrenom dušom.
Mnogo puta posrtao sam, ostajao bez snage, volje, bio slomljen. Ali, kretao sam dalje, dizao se, vukao se kao ranjena ptica po asfaltu, asfaltu svoji snova koji su ostali neostvareni, nisam želio da ostanem na toj točci na kojoj si me ostavila, morao sam dalje!
I, nedavno vidio sam te, u prolazu, vidio sam da nisi sretna, Shvatio sam da si postala kao drugi, shvatio sam da si se promijenila, promijenila koliko ti ne treba, sama si kriva.
Poslije svega postalo mi je jasno da sam ja ispadao krivac za stvari, za stvari za koje nisam bio kriv, a prihvaćao sam krivnju, samo da te zadržim. Ne mogu vratiti prošlost, niti je ne želim vraćati, okrećem glavu na drugu stranu, gledam naprijed, gledam budućnost. I, ne dam ti svoj život, nisi ga vrijedna. Ipak, priznajem, ponekada pogledam koju našu sliku, kradomice pročitam koju pjesmicu posvećenu tebi, kradomice se zamislim, i nasmijem, i rastužim.. i onda.. krenem dalje.
I neka me nitko ne pita zašto se ponekada osjećam tužno, zbog ćega mi ruke zadrhte, zbog ćega srce malo jače zakuca, tih par sekundi. Neka me nitko ne pita zašto sam bio tužan, za ono što je duboko u meni bilo skriveno neka nitko ne pita, i neka nitko ne pita tko je mom srcu donio najveću bol, jer prošlost je stavljena u najdonju ladicu, a ključ je bačen...
pjesmica...
Vrijede li riječi?
Što? Zar vrijede riječi nešto?
koliko? Kad nestaće
otići papir u prah
po zraku se rasuti
vatrom zapaliti
vodom zaploviti....
Riječ će gumica izbrisati
i sjećanja
i osjećanja će izblijedjeti...
To da čuvam papir gdje
zbog izgubljene ljubavih plakah
čuvam....
Samo, zar jednom i to neće nestati?
Jednostavno se u vremenu zagubiti?
Ko će pročitati ovo što
duša koja sumnja piše?
Vrijeme ne uništava papir
to nešto je jače...
Uništiće ovo malo osjećanja
što u meni je ostalo
uništiće sijećanja lijepa
slike ružne
uništiće mene....
-Josip-
Post je objavljen 21.08.2006. u 16:40 sati.