Dakle, ja se volim raspravljati.
Ne volim kad bilo kakve nedoumice, zavrzlame, nejasnoće i štatigajaznam šta ostanu neriješene. Budući da sam po defaultu zlopamtilo, svima koji samnom ulaze u bilo kakve rasprave bolje je da sve riješimo odmah jer u protivnom „sve se vraća, sve se plaća“.
O.K., to smo razjasnili.
Slijedeća stvar koja me izbacuje iz takta su „mutavi“ ljudi. Najkraće rečeno to su ljudi koji kad ih nekaj smeta, boli, ljuti,...šute. Onda, naravno, na scenu stupa Koki koja ne trpi da netko u njenoj najbližoj blizini (dakle to je stvarno jako blizu) čitava dva dana šuti. Mislim, odgovara on na pitnja poput „oćeš jesti?“, „oćeš kavu?“ i slično ali kad ga pitam „kaj ti je?“ onda šuti ko zaliven ili kaže „ništa“.
Kak ništa u pizdumaterinu?!?!?
Zakaj onda već dva dana samo šuti i ponaša se ko da su mu sve lađe potonule?!
Ja sam stvarno jaaaaakoooo strpljiva. Jesam, jesam. Pitajte moju dječicu ako mi ne vjerujete.
Volim se razgovarati, dogovarati, pregovarati....., a mrzim šutiti. Teško šutim i kad bi trebala začepit gubicu, a kamoli da onda šutim kad mislim da nekaj ne štima?!? Još uvijek nisam ovladala čitanjem tuđih misli tak da se u to nemrem pouzdat. Dakle, ne preostaje mi drugo nego svako malo zapitkivati „kaj ti je?“, „zakaj šutiš?“?, „si nekaj ljut?“, „se nekaj dogodilo?“, „te nekaj boli?“?...
Znam, sad ćete mi reči zakaj ga ne ostavim na miru pa nek šuti ak treba i pet dana.
E pa ne mogu ja tako.
Jednostavno ne mogu i on to jaaakooo dobro zna.
Dakle zaključujem da to radi namjerno.
Slažete li se samnom????
Post je objavljen 21.08.2006. u 11:25 sati.