Pregled posta

Uskopaljski abecedarij (41): K kao Kuštro, Branko

Komunista kada to nije bio gotovo nitko, ustaša kada su to bili mnogi, domoljub kada su to smjeli biti rijetki, čovjek koji je u Uskoplje dovezao prvi automobil....

Kada je uoči Drugoga svjetskoga rata, u skladu s tadašnjim nastojanjima HSS-a za razvojem školstva na teriroriju Banovine Hrvatske, u selu Voljicu otvorena Pučka škola, za prvog učitelja iz obližnjeg Kupresa došao je Branko Kuštro. Tek svršeni učitelj, koji je netom zagazio u treće desetljeće svog života, pa je i u voljički učiteljski stan došao sa svojim roditeljima, ostao je zapamćen kao strpljiv i blag odgajatelj, prototip upravo onakvog učitelja kakvog je u to doba propagirala HSS-ovska romantičarska literatura, ali i kao čovjek koji je vjerojatno među prvima u Voljice, pa i u Uskoplje dovezao automobil: oni koji su ga vidjeli, mogli bi se, kažu, i danas zakleti da je bila riječ o Opel Olympiji. Bilo kako bilo, i Kuštrina osobnost, ali i neki vanjski znaci, poput već spomenutog automobila, učinili su da prvi voljički učitelj voljičkim i uskopaljskim dječacima postane pravi uzor, utjelovljenje svega onoga što su ti bosonogi dječaci ikada poželjeli biti.
Kao pravi domaći sin, onakav o kakvima je zborio Antun Radić, Kuštro je svojim predavanjima voljičkim dječacima - djevojčice, smatralo se u to vrijeme, nisu trebale ići u školu - utiskivao snažnu domoljubnu dimenziju, a to domoljublje nastojao je zapaliti u uskopaljskim ljudima i nakon godinu dana, kada je voljička škola, zbog nadolazećeg rata prekinula svoj rad. Mnogi stariji Uskopljani sjećali su ga se kao vatrenog govornika, koji je u uskopaljskom Hrvatskom domu, gdje su se ljudi okupljali kako bi čuli najnovije vijesti s radija, svojim govorima nastojao pridobiti ljude za novu državu - NDH i ustašku vlast.
Uskoro su Kuštru ratni događaji ponijeli iz Uskoplja. Otišao je najprije u obližnje Bugojno na mjesto kotarskog predstojnika. Iz tog vremena o Kuštri postoje dvije, potpuno suprostavljene priče. Srpska, koja je u sličnim slučajevima obično znala pretjerivati i preuveličavati zločine protivnika, Kuštru je okarakterizirala kao nečovjeka koji je zapovjedio, ali i osobno počinio brojne zločine nad bugojanskim Srbima. S druge strane, postojala je i naravno sasvim suprotna hrvatska priča koja je, dakako šapatom, kako je nakon rata jedino i mogla, oštro opovrgavala sve "srpske laži" i o Kuštri govorila kao o junaku koji je samo branio hrvatski dom.
No, već u rujnu 1941. godine veliki župan Kadić izvještava Zagreb da je kotarski predstojnik iz Bugojna Branko Kuštro "otputovao u Zagreb bez pitanja i obavještenja velike župe i ostavio kotar bez zamjene". Iz ove kratke suhoparne rečenice iz požutjelog činovničkog izvješća Kuštro izranja kao mladac, koji u vremenu u kojemu lete glave slijedi - srce. Ništa lakše i ništa pogubnije!
Ostatak rata Kuštro provodi daleko od očiju Uskopljana, kao ustaški bojnik kreće se područjem zapadne Slavonije.
Na povlačenju ka slovensko-austrijskoj granici vodi jednu lovačku postrojbu, te se s njom uspijeva prebaciti u unutrašnjost Austrije i na taj način izbjeći Križni put i, obzirom na glas koji je još tijekom rata o njemu stigao i do partizana, sačuvati glavu.
No, njemu glava, očito je, nikada i nije bila najvažnija, već početkom 1948. godine Kuštro se kao član Kavranove skupine ponovo vraća u Hrvatsku gdje 27. ožujka 1948. godine biva uhićen i zajedno s ostalim pripadnicima organizacije 10. travanj suđen i osuđen, naravno, na smrt. Kuštro je proglašen ratnim zločincem, a sud mu je na teret stavio drastično postupanje s civilnim stanovništvom Bugojna i Okučana.
No, iako je bila riječ o čisto formalnom sudskom procesu, jedan, a možda i jedini preživjeli svjedok, Ivan Prusac, donosi o Kuštri jednu izuzetno zanimljivu informaciju, koja na cijeli njegov kratki život baca sasvim novo svjetlo. Naime, od Prusca saznajemo da je Kuštro prije pristupanja ustaškom pokretu bio isto tako gorljivi član komunističke partije, a svoje istupanje iz nje htio je javno obrazložiti na sudu u čemu je, dakako, kaže Prusac, bio spriječen. Tako danas o njemu možemo stvarati sliku samo po onome što su drugi o njemu rekli, a ne po onome kako je svoje postupke sam objašnjavao.
Možemo, dakle, samo zamišljati pojedine etape njegova životnog puta kojega većina ljudi s kojima je živio ne bi prešla ni da je živjela tri života. No, jedno je potpuno jasno: Kuštro naprosto nije bio predodređen da bude zapamćen kao istaknuti, kako se to znalo govoriti "prijeratni komunista", što bi ga uz obrazovanje koje je imao, nesumnjivo vinulo u sam vrh poslijeratnog komunističkog aparata. Dakako, preduvjet za to bio bi da preživi rat i izbjegne ruci onoga koga je sam, igrom slučaja, utjelovljavao.
Isto tako nije mogao biti upamćen ni samo kao istaknuti ustaša, jer nemoguće ga je zamisliti da nakon rata pod tuđim imenom i promijenjenim obličjem jednostavno, kao da se ama baš ništa nije dogodilo, uživa u blagodatima Lime ili Buenos Airesa.
Nije mogao biti zapamćen ni tek kao čovjek koji je u Uskoplje dovezao prvi automobil, ni kao učitelj zaljubljen u svoje zvanje, ni tek kao domoljub, ni tek kao ratni zločinac.... On je bio jedan od onih ljudi, koji je bio predodređen da naprosto sagori, a takvi nikada nemaju jednoznačnu biografiju. I Kuštrina biografija je zgusnuta i teška, te može biti i pozitivna i negativna. Naime, poput vještičije molitve je: kakva je ovisi o tome kako je čitate, sprijeda ili straga.

Branko Kuštro pogubljen je u Bugojnu. Kaznu nad njim izvršio je - kako to u presudi piše - Narod.
Svirepo.
Kako to samo Narod zna.



Post je objavljen 20.08.2006. u 23:20 sati.