U sjeni europslog prvenstva u atletici i svjetskog juniorskog prvenstva u Pekingu, dan nakon glasovitog atletskog mitinga u Zurichu, u Rijeci je održano natjecanje bombastičnog naziva : "Međunarodni atletski miting veterana".
Sasvim sam slučajno saznao za to, obzirom da nigdje na internetu nema ni slova, i znatiželjan kao mačak, odlučio sam pogledati na što to liči. I ne samo to, vrag mi nije dao mira, pa sam se i sam prijavio za utrke na 400 m i 5 km. Kad sam već tamo, zašto da se malo ne rastrčim. Na samom početku neugodno iznenađenje; startnina 80 Kn, a moje dvije discipline zadnje, jedna za drugom. Poveo sam i sina, koji je skoro poludio kad je shvatio da do mog nastupa moramo čekati dva sata. Nekako smo ubili vrijeme, a kad su počela natjecanja bilo je zanimljivo. Kao pravi atletski miting, samo što su natjecatelji malo stariji. Skoro svi su imali prave atletske dresove i sprinterice, ja sam bio jedan od rijetkih u običnim cestovnim tenisicama i bezveznim gaćama i kanotjeri. Sprinterske utrke redale su se jedna za drugom, bacači i skakači su odrađivali svoje. Bilo je atletičara iz Italije, Slovenije, Mađarske, Srbije i naravno najviše iz Hrvatske. Posebno me se dojmila reprezentacija Srbije, vrlo brojna i u muškoj i u ženskoj konkurenciji, i dobro opremljena sa dresovima i majicama u nacionalnim bojama. Sprinteri su bli zaista impresivni, gospodin od svojih 65 g. otrčao je stotku za 12,7. Zaboga, pa što ja radim ovdje, pitao sam se svako toliko, ali, nadao sam se da na dužim prugama nisu toliko strašni. Konačno je došao red i na mene. Start utrke na 400 m. za kategoriju 45-49 god. Svi moji suparnici izgledali su izuzetno opako na startu. Svi, osim mene, startali su kako i spada, iz startnih blokova, samo sam ja kao zadnji seljo krenuo ko na 1500, iz straha da ne zaglavinjam, i zabijem se glavom u trošni tartan. I naravno, jedan po jedan, već nakon 200 m. svi su prozujali pored mene, obzirom da sam startao iz šeste staze. U cilj sam ušao uvjerljivo zadnji, sa dobrih petnaest sekundi zaostatka iza prvog. Svoje vrijeme nisam saznao, obzirom da vrijedni suci štopaju samo prvu trojicu, a meni su ofrlje upisali 68:88. S tim sam vremenom jako zadovoljan, ali mali mi je nakon trke rekao da sam ga strašno osramotio. Nisam se stigao ni ispuhati, a već je uslijedio start utrke na 5 km. Sudac na startu se jako iznenadio kad me je vidio, i upitao "Zar ćete stvarno trčati ?" Nije mi bilo baš jasno , a nije mi ni sad, zašto me je to pitao. Na startu smo bili svi, sve kategorije zajedno, i sami muški, nijedna žena. Prva četiri kruga išlo mi je dosta dobro, po planu, ali nakon toga raspad sistema. Užasna vrućina i sparina, i ona nesretna trka na 400 m neposredno prije, učinile su svoje. Tih 5 km. na tartanu, bilo mi je teže nego maraton, a svi moji polumaratoni i triatloni su izgledali kao dječja igra prema ovome. Osim gospodina koji je pobjedio, i skoro svih nas lapirao 2-3 puta svi su se namučili. Najveće iznenađenje uslijedilo je na kraju, kada su me pozvali i uručili mi srebrnu medalju u kategoriji. Zaboga, pa trčao sam 22:30 na 5 km. Polovica trkača sa zimske lige trči brže, a skoro svi cestovni trkači u HR, su isto tako bolji od toga. Eto, prilika za lovce na medalje, dođite dogodine, mene sigurno više neće vidjeti ...
Post je objavljen 20.08.2006. u 22:28 sati.