Marketing
Vidjela sam mu u očima...
Neočekivani susret dvoje bivših ljubavnika...čudne osobe, oboje...
Činilo se tako neprirodno gledati ih svakog za svojim stolom, svakog u jednom kutu mjesta koje ih je spojilo, mjesta na kojem su se upoznavali, družili s prijateljima, ljubili, a nekoliko puta i ... he he...
Došla je s dvije prijateljice na subotnju jutarnju kavu. Sjela je za stol koji baš ne voli jer njezin omiljeni nije bio slobodan, uočila je to krajičkom oka. Nije željela gledati tko to tamo sjedi jer zna da je to i njemu omiljena pozicija za čitanje novina, a nekad davno, i ljubljenja dotične.
Kad joj je dobro jutro uputio njegov glas, mislila je da opet halucinira kao neki dan. Okrenula se i opet ga vidjela. Bio je s nekim prijateljima, čitali su novine, pili kavu... Ovo je najobičnija slika...ovo je, znači, stvarno! Odzdravila mu je gledajući u pod i mrmljajući neke nebuloze sebi u bradu dok je u biti čula samo glasno ubrzano kucanje svoga srca, ruke su joj se tresle i nije mogla zapalit cigaretu, a slučajno (kako je bila sva zbunjena) je sjela okrenuta prema njemu, tako da se ne može sakriti. Samo je molila Boga da on sve to nije primijetio.
Uza sve to, frendica joj je (kao da ovo nije bilo previše) digla tlak sa izjavom da šta nisu sjele kod njih za stol, šta su došle u drugi kut. Dok su se one šapćući svađale, on je izdiktirao nekoliko općenitih pitanja koje je ona vratila i to je bio završetak razgovora. Naime, uplele su se više sile dopeljavši još neke ljude i potaknuvši nekoliko telefonskih poziva. Nju je zvala frendica, a njega...? Nadala se, i još se uvijek nada, da nije bila nikakva pripadnica ženskog roda koja je izvan njegove familije.
No, uglavnom, režem glavu ako ju nije onako dobro pogledao i odmjerio prije nego ju je pozdravio. Par se puta zagledao, no svaki put kad bi ga ona pogledala brzo je sklanjao pogled.
Ona je, međutim, dobro iskoristila par minuta u kojih je uhvatila priliku dobro ga promotriti (već dugo nije), a da on to ne primijeti. Šta ima novo kod njega?
Pa da jednostavno počnemo komentarom njene prijateljice čim su sjele za stol: Jebote, kako dobro izgleda...dobar je, dobar, već sam zaboravila...
Evo tih par minuta i njena razmišljanja...
Dobro je pocrnio, grrr.... Uh, šta bih ga... 
Joj... Tako si seksi... 
Pustio je bradicu, a uvijek sam mu govorila da mu ne stoji. Ipak, izgledala je jako šarmantno.
Obožavam one njegove oči, uvijek izgleda kao da se tek probudio...savršene su...a da znate kako tek izgleda kad se tek probudi i onako slatko rasteže...ja znam 
Još me onako isto gleda i to me zbunjuje...zagonetno se smješka i izluđuje me...u tome uživa...vidim mu to u očima...
Vrat...ja još vidim otiske svojih usana...mislim da ih vidi i on...
Vidio je i svoje svuda po mojem tijelu...i želio je dodati još neke, za svaki slučaj, da ih se nađe...vidjela sam mu to u očima...
Oboje smo u jednoj sekundi imali u glavi istu sliku i isti osjećaj. Sliku našeg vođenja ljubavi i osjećaj potpunog zadovoljstva. Taj pogled nije bilo teško prepoznati, vidjela sam ga masu puta...točno sam znala o čemu razmišlja... vidjela sam mu to u očima...
No, također sam vidjela da se počeo odupirati želji koja mu je prolazila kroz misli...
Ta bi bila i ona moja vječna – još jednom...
Dvije potpuno obične, a tako čarobne riječi s mnogo osjećaja, koje sam mu opet vidjela u očima...malo je falilo da to izrekne naglas...
Odupirao se mišlju da to nije fer prema meni...i to sam mu vidjela u očima...
Kad bi samo znao koliko dugo mene nije briga hoće li on biti fer, ja samo želim JOŠ JEDNOM...
Krenuo je kući. Ručak, kaže prijateljima. Željela sam mu reći, iz sveg glasa viknuti, zavapiti, zatresti sve ručaj mene, šta čekaš? Zar ne vidiš kako ludim?
Ne znam kad ću ga opet vidjeti i željela sam da ostane što duže...
Željela sam ga (opet) odvući nekamo na neodređeno (zauvijek).
Ali nisam ništa. Nisam ni zinula da bih nešto probala reći, a kamoli se digla i krenula ga odvlačiti pred svim prijateljima.
Otišao je. Pozdravio je, a nije ni pogledao. Čak je i taj pozdrav promumljao sebi u bradu, čudno. Nije se ni nasmijao, samo je otišao.
U strahu od toga da je ovo možda zadnji put našeg susretanja do nekog dalekog vremena, okrenula sam se i nostalgično i čežnjivo gledala za njim. Nakon nekoliko metara hoda, okrenuo se i pogledao me. Brzo sam skrenula pogled. Prvo se cimnuo jer nije znao da ga gledam, pa se nasmijao. Gledala sam u zid, ali krajičkom oka sam to uhvatila.
I on bi želio još jednom, ali treba moju animaciju, tako da ga poslije ne bih mogla nazvati đubretom. To mi je htio reći tim smješkom i pogledima.
Znam.
Vidjela sam mu to u očima.
svaku vijest mi prije tebe jave,
ono što mi tvoje usne šute,
govore mi oči kad se mute...
Post je objavljen 20.08.2006. u 18:05 sati.