Pregled posta

Sredinom ovog tjedna ugostio sam poznanike iz inozemstva koje sam tom prilikom poveo u razgledavanje povijesnog centra Splita. Dan je bio ljetno lijep, a splitski centar prekrcan turistima otprilike onako kako tu bude Venecija tijekom špica sezone.

Kolebljivo kolovoško vrijeme i moda “city breaka” u Split su dovukli one turiste koji bi se još pred deset godina lješkali po omiškim plažama, a Split zaobilazili. Za povorkama gostiju, naravno, došli su i oni koji od svjetine žive. Među njima su, navodno, talijanski džepari, koji su prešli Jadran i ovih dana fino posluju na hrvatskoj terra vergine. Ali, među takvima koji su došli za svjetinom i ima i onih koje volimo vidjeti: to su ulični svirači.

Tog popodneva na Peristilu je tako svirao jedan francuski šesteročlani sastav sastavljen od limenih duhača. Ekstravagantni sekstet nazvan “Imperial Kikiristan” satima je na Peristilu besplatno zabavljao Splićane i gomilu gostiju odlično sviranim funkom, afrom i New Orleans jazzom, praćenim insceniranim performerskim nastupom. Zabavljali smo se tako neko vrijeme, a onda otišli dalje. Nismo ni slutili da ćemo francuski “kikiristanski” sekstet sutra ponovo pronaći - u crnoj kronici. Zlosretni Francuzi, vjerovali ili ne, noć nakon svog “koncerta” proveli su u splitskom - pritvoru. Uhapsila ih je splitska policija zato što su u 11.40 i dalje svirali na otvorenom, što je policijska ophodnja u izvješću opisala kao “narušavanje reda i mira bukom limenih instrumenata”. Kad se slušateljstvo iz okolnih kafića pobunilo i stalo u obranu kikiristanskih duhača, pripadnici temeljne policije pozvali su - pazi sad - interventnu policiju (!) koja je Francuze privela u maricu i strpala u ćeliju do sutradan u podne!

Ovaj ispad policijskog “glazbenog odgoja”, podsjetimo, dogodio se samo mjesec i pol nakon što je ista policijska uprava temeljito izmaltretirala nizozemskog umjetničkog fotografa kojeg je rulja linčovala na plaži, te niti desetak dana nakon što se otkrilo da je ista PU pod tepih pomela hvarsku birtašku tuču koja je na koncu završila na stranicama britanskih tabloida. Čini se da tvrde kvadratne glave srednjodalmatinske policije iz tih afera nisu ništa naučile. One i dalje tjeraju po starom strogoću na “nećudorednim” turistima koji su se drznuli ponašati onako kako nije običaj u brdskoj pastorali didova sela.

To je ona ista policija

Treba se samo načas podsjetiti. Ta ista policija koja ugnjetava umjetničke fotografe, koja privodi ulične svirače i koja je prije nekoliko godina razjurila rave party koji je bio dio Splitskog ljeta (!), ista je ona policija koja se u posljednjih deset i kusur godina “proslavila” Netko bi 'tešte kvadrate' trebao podsjetiti da im posao nije ćudoređe nego zločin
gubeći pištolje iz spremišta za dokaze i puštajući optužene da pobjegnu. To je ista ona policija kojoj su optuženi za Loru odšetali ispred nosa da ne bi nikad bili nađeni, kojoj je legendarni Benac ispred nosa oteo gradonačelnika i zabio se autom u policijsku postaju a da nije niti priveden, ali koja zato, tvrde vlasnici omladinskih klubova, reketari po Diokecijanovoj palači i sustavno minira klupske programe, moguće i na poticaj onih kojima su klupski prostori zanimljivi.

To je ona ista policija kojoj sam prije dvije godine otišao prijaviti divlju gradnju u susjedstvu (dakle, krivično djelo), da bi dežurni policajac na to skočio kao da je vidio tarantulu, pa odbio čak i u ruke uzeti moju službenu pritužbu. Riječ je o policiji koja na Korčuli pije kapućino s dilerom, koja već godinama nije sposobna pronaći mjesto boravka odbjeglih ratnih zločinaca i privrednih kriminalaca poput Ivana Ćurkovića ili Leona Sulića, ali koja majstorski suzbija “štetne pojave” kao što su javno grljenje pedera, rave partyji ili ulična svirka.

Razumijevanje

Oni koji sa strane prate seriju blamaža priobalne policije tijekom ovog ljeta možda mogu izvući zaključak kako je lokalna policija naprosto ksenofobna i kako “trenira strogoću” nad nekim ljudima naprosto zato što su “đavliji furešti” koji su se drznuli remetiti naš blaženi arvacki mir. Možda ta dimenzija postoji, no po meni ona nije središnja i bitna. Bitno je nešto drugo: da domaće “jake snage mupa” red i zakon provode selektivno, i to tako što “selekciju” rade na temelju vlastitog mentalitetnog koda. “Javni red i mir” koji naš MUP štiti od “narušavanja” red je i mir konstruiran na osnovi nepisanog, ali jasnog sustava vrijednosti koji domaća policija provodi u djelo očito i dosljedno.

Po tom kodeksu, nije način dirnuti se u zemljaka i rodijake, makar ih gonio Interpol. Nije osobito bitno što je neki ubojica u bijegu, ako je ubijao Srbe, a ne naše. U toj ljestvici vrijednosti uništavanje spomeničke baštine, divlja gradnja, mahanje kašikarom ili gospodarska prevara nisu neki naročiti delikt, jer to “naš čoik” radi i pušta drugom da radi. Zato su “plave bluze” zapeti i odlučni k’o puške da istrijebe štetne pojave iz biskupskih poslanica i općenito sve “hašomanske”, “pederske” i “šminkerske” običaje kao što su techno glazba, turnir pankera u briškuli, fotografiranje djece, ulično sviranje, te općenito boravak na ulici iza mraka. U Jozinu i Matinu selu svega toga nema, na selu tamo liježe se u deset, e, pa molit ću, onda neka takav red i mir bude i u đavlijem gradu.

Budimo sasvim otvoreni: od policije ovakve kakva je danas mi kao građani nemamo baš nikakve koristi. Štoviše: njeno postojanje ne samo da nas košta novaca, nego nam k tomu nanosi samo i jedino štetu. Jer, ta policija prilično je nevoljka kad svoje radne i umne kapacitete treba koncentrirati na kloaku svinjarija u ovom društvu, ali je zato jako predana i spremna prepravljati životni stil gradskih žitelja i prilagođavati ga katoličkoj idili kraškog sela. Stoga bi netko (recimo politika) trebao podsjetiti modre “tešte kvadrate” da njihov posao nije ćudoređe, nego zločin, te da nije na njima da glume uokolo glazbene kritičare, nego da nas štite od onih za koje očito imaju više razumijevanja no za nas “šminkere” i “pedere”.