Morao sam da ustanem iz kreveta i napišem ovo.
Zaista se pitam tražim li ja toliko puno? Zar nisam toliko zavrijedio da neko nekad napravi neku sitnicu, u trenutcima kada vidi da nešto nije uredu?
Sve što se sinoće dešavalo manje više je poznato, pisao sam u ranijem postu.
Po povratku iz grada čuli smo se kratko, a kako smo oboje bili isuviše umorni nismo ni pričali o tome šta mi se dešavalo. Ja sam zbog toga sjeo i napisao post, pustio da iz mene izađe barem malo onoga što me mučilo. Na kraju sam pred spavanje voljenoj osobi poslao samo SMS sa molbom da danas prije radnih obaveza izdvoji samo 2 minute i pročita blog.
I tako, prošao je cijeli dan, nikakve reakcije na moje pisanje nije bilo. Ni komentara ni poziva, ni SMS, ni maila, ništa. Na kraju sam pomislio da ili poruka nije stigla ili post nije pročitan. Sve do maloprije kada sam saznao da je sve to učinjeno. Ali jednostavno nije bilo reakcije. E sad se ja pitam: šta neko treba da uradi, napiše da bi druga strana osjetila da nešto nije uredu?
Na moje reagovanje dobijem odgovor da ne trebam unaprijed da donosim (pogrešan) zaključak. Koji je to zaključak pogrešan zaključak? I kakav ja zaključak treba da izvučem iz svega toga?
Ne znam, ne razumijem. I žao mi je, ali ovaj put ZAISTA nije do mene. Samo minut vremena je trebalo da se nekome javi, kaže lijepa riječ, malo ohrabrenja, razumijevanja. Samo minut. Je li to nešto previše?
Laku noc.
Post je objavljen 20.08.2006. u 01:47 sati.