Ovaj blog je u jednom trenutku prestao biti moje mjesto. Znate onako... iskreno moje.
Dok to čitam, vidim koliko sam se mijenjala putem (a, sasvim predvidljivo, ostala sam uvijek ista [bljuv] ).
Dugo sam željela željeti ovdje nešto napisati. Nedostajalo mi je to. Ali su se riječi nekako kočile u grlu, previše je toga htjelo van. I nije. Htjelo van.
Jedna tiha oaza. Tiho mi nije išlo od ruke. Zato sam i bila tiha. :)
Baljezgam, i kenjam, i u krug (ukrug!) uvijek jedno te isto ponavljam. Neka i ovih slova. Nek se nađu. Vlastite trenutke je zabavno čitati. Čak i kad su zamorno ponavljajući. Pa se sramite. Ko kad vam poznanici gledaju fotke iz albuma na kojima se blesavo kreveljite, ili taman žvačete onaj dobar komad koji ste tako fino i ufino htjeli smazati i ostati damski na razini zadatka. Taj glupi trenutak vas odao. Netko dobronamjeran zaigrao se fotićem i sad se društvo, uz čašicu kave i stolno zaokruženi, naslađuje. Dobronamjerno, dakako.
Nedostaju mi mnogi koji su u ovim krajevima ostavljali dio sebe. Znate kako to ide... Čovjek se lako navikne na dobro.
Post je objavljen 19.08.2006. u 22:36 sati.