Svi su je voljeli.. Neki manje neki više. Al svi su je voljeli. Ja vjerojatno najviše.
Imale smo svoje male tajne.. Dječije. Al važne. Jako. Osobito tada. Imale smo i svoje rituale. Imale smo puno toga samo našeg. Nestrpljivo smo čekle trinaesti rođendan. Tada posteješ teenager. Jako bitna stvar. Savršeno se sjećam njenog trinaestog rođendana. Poklonila sam joj mali zlatni križić. Imala sam narančati šorc i majicu na pruge. Narančasto bijele. Ona je imala bijelu haljinu sa malim cvijetićima. Dočekale smo ga kako i spada. U kafiću. Iskreno otišle smo u malu slastičarnicu na kolače al puno nam je moćnije zvučalo da smo bile u kafiću. Pa smo tako i govorile.
Večeras sam prošla kraj njene zgrade. Prođem skoro svaki dan i ne znam zašto sam je se baš danas sjetila. Skoro svaki dan vidim balknon njene sobe koji zna toliko naših tajni. Jako bitnih. Tada.
Nije ona bila obična prijeteljica. Ona je bila ona koja se pamti cijeli život. I uvijek voli.
Prije skoro dvije godine umrla joj je mama. Znam da je bila bolesna. Često je moja prijateljica znala otkazat naš dogovor jer joj mama nije bila dobro. Malo nakon mamine smrti otišla je i ona. Ne daleko, al je rijetko viđam. Ovdje ju kaže ništa ne veže. S tatom i nije u velikoj ljubavi. Sestra se udala i živi svoj život. Ona je ovdje sama. Zato i ne dolazi tako često. Rekla bi joj da ima ovdje još ljudi koji je vole. Da u meni još ćući ona teenagerka u narančastom šorcu i majici na pruge. Rekla bih joj al čemu. Ionako je vidim samo ponekad. Onko u prolazu. S malim zlatnim križićem oko vrata.
Post je objavljen 19.08.2006. u 21:46 sati.