Marketing
Tko sam ja uopce? Ne znam
Bilo je trenutaka kad sam se osjecao bas ovako:
Iako sebe smatram osobom koju boli briga za tudja misljenja ali to jednostavno nije uvijek moguce. Vec mi je nekoliko ljudi reklo da vise unesem sebe u ovaj blog,da me bolje upoznaju. Pa sto da kazem? Navikao sam na to da druge ne zanimaju moja mišljenja i shvatio da nisam zanimljiva osoba. Mislim da nema potrebe da glumim nesto sto nikada nisam bio niti cu ikada biti. Mnogo mi se toga dogodilo u proteklih tri godine. Toliko lijepih i manje lijepih stvari. Shvatio sam da prolazim kroz takvo razdoblje života i da se moram kontrolirati, kasnije sam vidio da se takvo nastojanje moze dobro usporediti s pišanjem u vjetar. Koliko god se trudis toliko si u vecim sranjima. Tada sam odlucio napraviti najvecu pogresku u svom zivotu. Odlucio sam - ne raditi nista i pustiti da sve ide svojim tokom. Sada tek dolaze posljedice te kobne odluke. I dok sam bio u najvecem ratu sa samim sobom nisam imao boljeg saveznika od glazbe. I mislim da sam bio posve sam u najgoroj situaciji koja se nekome mladom moze dogoditi, ostao sam bez motivacije i zelje za zivotom. Prolazio sam kroz veliku krizu a nisam dopustio da mi itko pomogne,nisam dopustao da moji osjecaji izadju na povrsinu. To razdoblje je trajalo cijelu proslu zimu i proljece. Dok nisam smogao snage i napokon odlucio uzeti konce u svoje ruke. Odlucio sam svaki svoj osjecaj pretociti na papir. Napisati nesto-bilo sto. I to je bio moj lijek. Glazba me izvukla iz ''ponora'',pokazala mi da je sve u mojoj glavi. Tada sam stvarno živio u svom svijetu i nije me bilo briga za sve oko sebe. Bio sam poput biljke. Sada sam se promijenio, odlucio okrenuti novu stranicu. Nasao sam zadovoljstvo u malim stvarima (ne tim stvarima jeb...). Ne jos nisam sretan covijek ali cu to jednog dana postati. Kada sa sobom dobijem onaj rat otprije. Sada sam samo nesto sretniji ali to nisam sretan. Malo sam podsvjesno ovdje poceo pisati samo o glazbi iako mi to nije bila namjera, ali (ne znam kako da ovo napisem a da ne ispadne kliše) Maideni su mi sve sto me cini istinski sretnim i u njihovim se pjesmama mogu pronaci i opustiti, pjevati,vristati,mahati glavom kao sumanut-istinski uživati. U mojim godinama mogu se pronaci u tako malo stvari pa zasto to ne bi bila glazba. A što bi ljude uopce o meni zanimalo? Mrzim sebe i mnogo toga oko sebe i sretan sam zbog toga, bespotrebno filozofiram (kao da to dosad niste skuzhili). Volim pivu (i to karlovacku), jaggermester (pijem ga zato sto je zdrav(i samo zato)). U osnovnoj sam poceo trenirati nogomet pa sam igrao na svim pozicijama osim golmana(iako sam imao i tu opciju). Sada tehnicki treniram ali nemam snage skupiti volje i otici na trening tako da je sve izglednije da cu ovu sezonu pauzirati. Poceo sam tandrkati po mojoj aukusticnoj gitari ali to sporo napreduje zbog nedostatka volje da ista cinim. Jedino cime se ponosim su moji lyrics-i koje pisem nocu kad imam inspiraciju,visak ljutnje i manjak sna. To pisem za slucaj da jednog dana stvarno budem znao svirati, ti stihovi jos nisu nesto posebno ali ideje koje govorim preko njih definitivno nisu za baciti. Neke od njih cu stavljati u box sa pravim textovima. Stvar ''Abandoned Never Again'' je text koji sam nedavno napisao i mislim da nije losa. Ali se nadam da cu jednog dana sve to dici na visu razinu. To je ono sto me pokrece. Trenutacno sam napisao dvadesetak tih uglavnom kratkih prica koje se katkad cak i rimuju. Inspiraciju crpim iz stvarnog zivota,tv-a i najvise iz mojeg bolesnog uma. I oviom recenicom obecajem da cu dati dasak osobnosti u moje postove.
Post je objavljen 19.08.2006. u 16:21 sati.