Čitavo subarktičko područje Sibira počelo se ubrzano topiti u zadnje tri do četiri godine. Sibirski led nastao je na kraju zadnjeg ledenog doba, prije 11.000 godina. Od onda se u njemu skuplja metan i najviše ge ima u površinskom vječnom ledu, ali ponekad se nalazi i u dubljim slojevima ledenih struktura poznatih kao klatrati. Prvi put od nastanka prije 11.000 godina topi se najveća zaleđena površina planeta. Područje vječnog leda koje se prostire na više od milijun kvadratnih kilometara pretvara se u plitka jezera i bare.
Ruski znanstvenici koji su se vratili iz područja zapadnog Sibira izvijestili su da bi do sada nezabilježeno otapanje leda, na površini većoj nego što je čine Francuska i Njemačka zajedno, moglo osloboditi milijarde tona metana, vrlo potentnog stakleničkog plina. Sve je to povezano sa globalnim zagrijavanjem.
Ono što je do nedavno bilo nepregledno područje pod vječnim ledom, sada se pretvara u vodeni krajolik s jezerima, od kojih su neka već veća od kilometra. Zapadni Sibir zagrijava se brže nego bilo koje drugo područje na planetu, s povećanjem temperature od 3 °C u posljednih 40 godina.
Vjeruje se da je zagrijavanje kombinacija ljudskih utjecaja na promjenu klime, cikličkih promjena u atmosferskoj cirkulaciji poznatoj kao Arktička oscilacija, uz povratni efekt koji uzrokuje otapanje leda, a to je izlaganje golog tla i oceana Sunčevim zrakama. Golo tlo i oceanska voda apsorbiraju puno više toline od bijelog leda i snijega, što onda opet dovodi do bržeg otapanja, većeg zagrijavanja i tako u krug.
Slično zagrijavanje uočeno je i na Aljasci, odakle je početkom ljeta Jon Pelletier sa Sveučilišta Arizona javio o dramatičnom povećanju jezera koja će se, nastavi li se otapanje istim intenzitetom, uskoro jednostavno preliti u Arktički ocean.
Nalazi iz zapadnog Sibira uslijedili su nakon što je prije dva mjeseca objavljeno da je u istočnom Sibiru u zadnjih 30 godina nestalo tisuće jezera, također zbog klimatskih promjena. Ova očita kontradikcija posljedica je dvaju suprotnih krajeva istog procesa, koji je poznat kao termokarsk. U tom procesu, povećanje temperature najprije uzrokuje podizanje leda, čime se nabora glatka površina vječnog leda. Kada se led počne topiti, voda se skuplja u tim naborima na površini, stvaraju se bare koje se ne mogu isušiti zbog smrznutog tla ispod sebe. Bare rastu sve dok ne dosegnu veličinu jezera, ispod kojeg se prije ili kasnije otopi sav led i čitava vodena površina nakon toga jednostavno propadne u zemlju.
Larry Smith s Kalifornijskog sveučilišta procjenjuje da samo u Sibiru ima nekih 70 milijardi tona metana, što je četvrtina sveg metana nataloženog u površini Zemlje. Njegova kolegica Karen Frey kaže da se zagrijavanjem površina isušuje, metan oksidira te se na kraju u atmosferu oslobodi kao ugljični dioksid. No, ostane li tlo vlažno, kao što je sada slučaj u zapadnom Sibiru, tada se metan oslobađa direktno u atmosferu. To je tragično zbog toga jer je metan, kao staklenički plin, 20 puta potentniji od ugljičnog dioksida. U svibnju ove godine je Katey Walter sa Sveučilišta Aljaska rekla da je u istočnom Sibiru pronašla nakupine metana koji u mjehurićima izlazi kroz vječni led tolikom brzninom da se površina ne smrzava ni usred zime.
Međunarodno istraživačko partnerstvo, poznato kao Global Carbon Project početkom ove godine je ukazalo na otapanje vječnog leda kao glavnog izvora ubrzanih klimatkih promjena uslijed kojih bi se u Zemljinu atmosferu uskoro moglo osloboditi više stotina milijardi tona stakleničkih plinova.
Post je objavljen 11.08.2006. u 09:49 sati.