Marketing
Tuš!
Da, tuš! Hladan tuš! Leden! Nevoljko buđenje iz uspavane realnosti, realnosti koja se do tog trenutka činila koliko toliko podnošljiva. U momentu je nestao osmijeh.
Večeras sam vidio na istom mjestu nakon godinu dana ponovo svoju prvu veliku ljubav. Ako se i može nazvati ljubav. Jeste bila sa moje strane. Ali je na tome i ostalo. Jer niko to nije znao. Samo ja. I nije problem bio u tome što osjećaš nečije prisustvo udaljeno samo nekoliko metara od sebe, nisu problem bila ni sjećanja na prošla osjećanja. To je prošlost. Pohranjena je u riznici sjećanja, prošlost koja je uvijek slatko bolna u momentima kada imamo novu sreću koja okupira naša čula, a tako sumorna i istinski bolna kada smo sami u životu. Ovaj put sam imao sreće, nisam sam. Barem je to otvaranje riznice prošlo bezbolno. Ali ne i nastavak.
Više nije bilo povratka na staro, isuviše je voda prodrla, isuviše uzburkala sve u meni. Zaćutao sam, nestalo je osmijeha i samo sam želio da nestanem. Da ne postojim. Gušila me sreća drugih ljudi. Previše sreće. Previše smijeha. Previše svega. A ja sam želio tako malo. Relativno malo. Samo taj jedan zagrljaj, osjetiti taj umirujući miris vrata, tople prste na svojim leđima i poznato dizanje i spuštanje prsa dok privijeno na njima pokušavam uhvatiti ritam srca koje je unutra. I stopiti se stim ritmom. Postati jedan otkucaj.
Mislim da nikada u životu nisam u javnosti imao tako bolan osjećaj praznine pored sebe.
I taj me osjećaj ne prolazi. Moram prespavati. Pustiti da voda izađe iz mene.
Nedostaješ mi. Previše da bi bilo podnošljivo.
Post je objavljen 19.08.2006. u 00:42 sati.