Pregled posta

Rospija za radnim stolom

Čitam i ne vjerujem - čini se da postoje posebna pravila za rad sa ženama! Jer, naravno, žene su sasvim drugačija bića koja funkcioniraju po nekim svojim čudnim, tek rijetkim muškim jedinkama jasnim pravilima. Osim toga, svijet zaposlenih po svetom, pisanom i nepisanom pravilu pripada muškarcima, zar ne , pa se za rijetke pripadnice ljepšeg, nježnijeg i nadasve dražesnijeg spola koje su se drznule pricupnuti snažnim, pametnim i mudrim macho tipovima u kravatama uobičajena pravila ponašanja moraju izmijeniti, a frajeri će kavalirski prihvatiti neke začudno neobične načine međuljudskog ophođenja.

Promotrimo točku po točku što se to točno savjetuje. Možda svi zajedno postanemo mrvicu mudriji i počnemo jedni druge više uvažavati. Muškarci žene, jer im je napokon otkriveno kako funkcioniraju ta neobična stvorenja, a žene muškarce, jer su divni, topli i tolerantni do te mjere da ne samo dozvoljavaju činjenicu da je ženama dopušteno biti nešto više od tajnice i kavokuhačice, nego čak i razmišljaju o povremenom ustupku u vidu sputavanja orangutansko-testosteronske reakcije u zamjenu za neku više soft varijantu.

Mudri i nepotpisani autor (je l' Aksmen možda neko prezime?) ovog pregenijalnog teksta daje nam jednako pregenijalan savjet - razgovarajte. To je, naime, nešto što muškarac s muškarcem nikad neće napraviti. Ili je možda riječ o tome da je razgovor sa ženom neobavezno ćaskanje koje oduzima dragocjeno radno vrijeme, dok su komentiranja sinoćnje tekme ili novog modela Mercedesa dobrodošla interakcija članova tima koja zbližava njegove članove i pozitivno utječe na radne rezultate?

U prijevodu: pita li vas suradnica - ne daj Bože pritom i šefica - kako ste, smeta li vam ovo užasno vrijeme i kako vašem sinu ide škola, pristojno joj odgovorite, iako je riječ o gubljenju vremena. Udovoljite kokoški, iako vas mnogo posla tare. Pita li vas to isto vaš muški kolega, naravno da je riječ o male bondingu, nego kaj?




Nevjerojatno pravilo! Kad vam se netko obraća, pristojno je slušati!

Ah, te žene i njihova zahtjevnost. No dobro, nije potrebno slušati baš svaki put. Rekla bih da je u razgovoru sa šeficom moguće raditi iste stvari koje radite kad vam se obraća šef: čitati novine, surfati, igrati nintendo, slati sms-ove, manikirati nokte i kopati nos. Nije valjda da to pred šefom ne radite? Hoćete reći da to zaista ne radite kad vam šef ima nešto za reći? Ali je, kad je šefica u pitanju, ipak potrebno naglasiti da bi bilo pristojno slušati je dok vam nešto priča. Strange, strange world.




Dajte zamislite, te komplicirane žene zaista si svašta dozvoljavaju. One očekuju da ih obavijestite o stvarima koje radite, umjesto da svojim podređenima dopuste da rade na svoju ruku. Hm, čudno. Istina, nikom ne bi palo na pamet napraviti išta iza leđa muškog šefa, ali kad je šefica u pitanju, onda je to nešto sasvim drugo. Razgovor o poslu prestaje biti razgovor o poslu i postaje tipično ženska gnjavaža, a dopuštanje suradnicima da izraze svoje mišljenje i ponude prijedloge ne zove se, kao kod muških šefova, demokratičnost, nego spada pod dodatni skup čudnih i neobjašnjivih odlika ženskog roda.




Nevjerojatno! Ne smijete reći kolegici ili šefici da je sišla s uma, a još manje da ju pere pms! Koja nepravda, budući da svojim muškim kolegama, pogotovo šefovima, a pogotovo najglavnijem šefu svih šefova, imate običaj prići, nehajno ga lupnuti po ramenu te reći stari, ili sereš ili imaš komplekse zbog premalog pimpeka. Zapravo, tako im se svakodnevno obraćate, zar ne?




Aha, zbog žena se na radnom mjestu ne smijete derati u afektu! Znači, ništa od uobičajenog utrčavanja u kolegičinu sobu, teatralnog bacanja smotanih novina na njezin stol (nema neku svrhu, ali je glasno i cijeloj sceni dodaje potrebnu dozu dramatike), uzimanja dubokog daha te urlanja glupačo glupa kretenska nepismena i nekulturna, znao sam da debela i krivonoga, još k tome i nedepilirana ženturača poput tebe neće moći obaviti posao na vrijeme.

Žene su, ne zaboravimo, osjetljiva, tupa i glupa bića koja s vama dijele ured i radne zadatke tek slučajno. Stoga im trebate nježno i pažljivo obrazložiti složenost projekta , stiščući pritom zube u nadi da ćete proizvesti što glasnije šrkgutanje te time prikazati svu veličinu svoje žrtve, a zatim ih je potrebno ohrabriti, jerbo sasvim sigurno nisu dorasle zadatku, čak i ako su završile isti fakultet kao i vi. Ili neki teži. Ili poslijediplomski. Ili su vam šefice. Uopće nema veze. Bitno je da je riječ o ženama i da vas kao takve izbacuju iz takta. Pa ih ne smijete kritizirati preoštro. Ni preglasno. Jer, pazite ovo, te osjetljive duše kojima je zapravo mjesto za štednjakom vrlo osobno shvaćaju kad ih netko iskritizira kao osobu. Za razliku od njih, Pero iz Dostave se nikad ne uvrijedi kad mu se obratite s kretenčino preglupa ćelava, jesam ti miljon puta rekao kako da radiš svoj posao? Jer je muško i kao takav stoički podnosi kritiku. I zna da nije nimalo osobna.




Ha, ovako rano u tekstu, već na broju šest, stigli smo do čarobne formulacije ako to isto ne biste rekli i muškarcu, suzdržite se. Fakat ne kužim u čemu je problem. Pa uobičajeno je da šefice svojim muškim tajnicima nikad ne govore hvala vam na dobro obavljenom poslu, nego im se obraćaju s mali, dovedi svoje seksi dupe ovdje da ga štipkam dok ti diktiram dopis za partnere iz Engleske.




Ha, žene, čudnih li bića! Zamislite, ne vole da im članovi tima rade iza leđa i taje informacije. Čudakinje, nemam što drugo reći.




Vjerovali ili ne, najgore i najveće tračare su muškarci. Istina, i žene tračaju, no one su naspram svojih muških kolega ipak amaterke i ovdje se moram posve složiti s napisanim. Dok će prosječna žena, čak i odlično obrazovana i visoko pozicionirana, bez uključivanja barem minimalne količine svog skupo školovanog mozga rado tračati svoje kolegice samo zato jer imaju bolji ukus u odijevanju, bolju guzu, deset kila ili godina manje ili zgodnijeg muža te time ne samo potkopavati rezultate svog često kvalitetnog rada, nego, javno otkrivajući svoje komplekse i slabe točke, od sebe raditi opće ruglo i sprdnju, muškarci su ti koji će često na te sitne tračeve okrenuti očima i praviti se nezainteresiranima - iako ih i te kako pozorno slušaju i pamte - ali će svoje ženske kolegice rado iskoristiti kao kanal za širenje bilo koje glasine koja im padne na pamet. Žene su po tom pitanju fakat blesave i služe za prijenos tračeva poput onih južnoameričkih jadnica koje služe za prijenos droge preko granice. Ali opet, same su si krive. Prenositeljice tračeva, a ne južnoameričke jadnice.




Dajte zamislite tu drskost, ima li primjedbu, žena vam neće odmah upasti u riječ, nego će vam pristojno dati da iznesete svoju ideju do kraja, pa će, glupača jedna nevjerojatna, sagledati cijelu sliku i tek tada dati svoje mišljenje. Kakvo glupo funkcioniranje! Pa i malo dijete zna da je najbolje odmah uletit' u riječ, ne dati čovjeku da dovrši ni prvu rečenicu, pokušati mu srušiti koncept o kojem zapravo nemate pojma jer niste ni čuli o čemu se radi te predložiti neko polurješenje, jerbo se do kvalitetnog ni ne može doći, budući da u dva sata žustre diskusije cijela situacije nije ni stigla biti prezentirana kako treba. Ali nije ni bitno, jer slušanje sugovornika je za žene i pedere.




Da, da, dragi moji, prošla su vremena štipkanja sekretarica za masne im guze. Šefici, toj čudnoj biljki koja se usudila ne provoditi dane kući-peglajući, nimalo ne laska kad joj se obratite s ribice, rastežući pritom usne u ono za što se nadate da izgleda kao pohotni smiješak, niti joj imponira da ju lik poput vas pozove na večeru, a zapravo je to ono što vas muči, zar ne? Da ste se rodili prije samo pedeset godina, svaka bi se poštena žena rastopila nad mrvicom upućene joj pažnje, a pristanak odlaska na kavu s muškarcem kao takvim bio bi popraćen orgazmičkim zadovoljstvom. A kaj da vam velim, to je prošlo svršeno vrijeme. Ako nemate vremeplov, bad luck.


I, da rezimiramo...

Ono što je muškarcima normalno u komunikaciji s muškim kolegama, za rad sa ženama potrebno je posebno naglasiti te svoj trud da se bude tek bazično pristojan prezentirati kao velebnu žrtvu na oltaru međuspolne suradnje. Naravno da se nijedan muškarac koliko-toliko zdravog razuma svom šefu neće obratiti s mišićavi macane, jesi mi sinoć dobro pajkio, danas imaš super frizuru, ali je iz nekog čudnog razloga, kad je u pitanju šefica, potrebno naglasiti da je riječ o nekakvoj neobičnoj čudakinji kojoj takvo ponašanje nimalo ne odgovara. Ni ne laska. Nit' joj je duhovito. Dapače.

Autor ovog velebnog i uskoro antologijskog teksta ne samo da ima šuplji mozak po čijim tunelima puše propuh krajnje šovinističkih stavova, nego je uspio naći nekog sebi jednakog koji je taj tekst objavio, a spisateljsko-intelektualni trud vjerojatno i novčano nagradio.

Dajte, molim vas, ako netko ima vezu na t-portalu, gdje je ovo papazjanija objavljena, neka me preporuči.

I ja bih rado kakala za lovu.

Post je objavljen 18.08.2006. u 23:56 sati.