Bilo je prekrasno jutro u tanzanijskoj savani. Sunce se tek promaljalo nad obzorom. Bešćutnu, sablasnu tišinu prekinuo je topot mojih koraka. Moje ime je Mkongo Marungu – fonetski - to kod nas, po lokalnom narječju, znači Zraka Svjetlosti. Ne znam zašto sam dobio baš takvo ime. Trčao sam kroz visoku travu, kao i svako jutro u zadnja tri mjeseca. Životonosna svjetlost mi je bockala mrežnicu kroz rijetke krošnje stabala. Kilimandžaro se činio kao nestvarni veliki otac, pomno je bdio nad pospanim životinjama koje su tražile nekakav mirni hlad kako bi se odmorile od cijelonoćnog bdijenja.
Dan se kao nindža bešumno prikrao noći s leđa i izgurao je u Atlantski ocean. Primirje. Lov je završen. Miris proljetne, gotovo zelene trave ispunio je zrak koji će uskoro biti prevruć za ikakvu djelatnost. Samo nekoliko do kosti izglodanih lešina nepravilno razasutih po ravnici ukazivalo je na ozbiljnost života. No vrijeme je odmora. Predatori su legli kako bi skupili snagu za novi lov, a plijen je tražio utočište kako bi odmorio nervni sistem do maloprije izložen smrtnom strahu. Jedini sam ja imao volje da se prepustim čistoj ljepoti majke Zemlje. Duh u meni živio je punom snagom.
U petnaestak minuta koliko sam trčao starom rutom tijelo mi se razgibalo i sada sam već jurio zavidnom brzinom. Moja obitelj nikad nije imala sklonosti prekomjernom kretanju i uvijek su me smatrali čudnim. Mene i moje navike. No nakon devet godina već su navikli na moje hirove i nije ih bilo briga gdje sam. Posebno ne u pet ujutro. Bio sam izuzetak od pravila crnog kontinenta da se svak drži svojeg plemena, jata, krda, stada... Pravila koje je spašavalo glavu. No nisam mario, slijedio sam glas svoga srca.
U jednom trenutku osjetio sam stravičnu bol u nozi. Izgubio sam tlo pod nogama. Uhvatio sam se kako sočno psujem dok mi je brada letjela prema tlu. Bol nisam čak ni osjetio, samo sam se onesvijestio. Nakon toga, tišina. Bijeli mrak. Mir.
Osvijestilo me sunce koje mi je bezosjećajno tuklo u oči. Nalazilo se na vrhu horizonta i podne je već zasigurno prošlo. Čim sam se pribrao pogledao sam nervozno oko sebe. Uočio sam da se nada mnom nadvila osoba, očito lovac, sudeći po odijelu. Smiješkao se širokim osmjehom i govorio mi nešto na meni nepoznatom jeziku. Pokazivao je na veliki trn koji mu se nalazio u ruci. Bilo je očito da je taj trn bio izvor boli koja me srušila. Trčati bos po divljini, tako mi i treba. Znam da sam taj tren trebao osjećati zahvalnost no jedino što sam osjećao bila je glad, nesnosna glad.
Skočio sam na njega i uz grozan urlik zubima mu prerezao vratnu aortu. Šutke je pao na zemlju. Automatski sam ga počeo trgati. Osjetio sam kako prvi proteini pritječu u krvotok. Umjesto grižnje savjesti oćutio sam samo topli osjećaj mira u stomaku. Zadovoljstvo.
A jebiga. Lav sam. Takva mi je narav.
Post je objavljen 18.08.2006. u 23:49 sati.