VIŠI NEBESKI SVIJET
Sada se vraćamo od četiri niže ili rupa podrazine mentalne razine, na kojima čovjek djeluje u svojoj privremenoj ličnosti, da razmotrimo tri više ili arupa podrazine, njegovo pravo i relativno trajno prebivalište. Ovdje, u koliko on uopće vidi, vidi jasno, jer se uzdigao iznad iluzija ličnosti i posrednoga odraza svoga nižeg ja, pa makar mu svijest bila nejasna, sanjiva, nepažljiva i jedva budna, ipak mu je barem vizija istinita, ma kako ona bila omeđena. Stanja svijesti su nešto tako različito od svega što upoznajemo ovdje dolje, da su svi nazivi što ih saznajemo iz psihologije beskorisni i varavi. To se područje nazvalo predjelom numenskih ili bezlikih pojava, naprama fenomenskima ili onima što se očituju u oblicima, ali to je još svijet pojava, pa ma kako realan bio prema nerealnostima nižih stanja, i on ima još oblike, iako rijetki materijom, a vrlo fini po esenci.
Kad se završilo razdoblje koje obično zovemo nebeskim životom, postoji za dušu još i druga faza života prije nego se ponovo rodi na zemlji, pa iako je to stanje kod većine Ijudi razmjerno kratko, ne smijemo ga propustiti, ako želimo imati potpuni pojam o čovjekovu nadfizčkom životu.
Uvijek krivo razumijevamo čovjekov zivot, budući da ga običavamo da gledamo tek dijelom, a potpuno zanemarujemo njegovu pravu prirodu i svrhu. Obično gledamo na njega sa stajališta fizičkoga tijela, a nimalo sa gledišta duše, pa zato cijela stvar ispada silno nerazmjerna. Svako gibanje ego-a prema tim nižim podrazinama kao i vraćanje, golemi je zapravo kružni let; dok mi uzimamo tek dio nižega luka toga kruga i promatramo ga kao pravac, pridavajući pretjeranu važnost njegovu početku i svršetku, dok nam je prava okretna točka kruga sasvim prirodno posve izmakla.
Zamislimo na čas tu stvar onako kako bi se pričinjala pravom čovjeku na njegovoj razini, odmah čim bi tamo počeo da bude sebi jasno svijestan. Pokoravajući se želji za pojavom koju nalazi u sebi, a koju mu nameće zakon evolucije što je volja Logosa, on nasljeduje djelovanje tog Logosa prelijevajući sebe nižim razinama.
Tokom takova procesa obavija se on sa tvari različitih razina kojima prolazi, mentalnom astralnom i fizičkom, stalnim pritiskom prema vani. U ranijem dijelu tog otsjeka bivstvovanja na fizickoj razni, kojega nazivljemo njegovim životom, izvanja je sila još jaka, ali u običnim slučajevima, otprilike sredinom vremena, iscrpi se ta sila, i počinje veliko gibanje prema unutra.
Nema iznenadne ili silovite promjene, jer to nije ugao, već dio krivulje istog kruga, odgovarajući tako momentu afela, (one najveće udaljenosti od sunca u toku putanja planeta). Ipak je to prava okretna točka ovoga malenog kruga evolucije, iako to nije označeno s obzirom na nas. U starom indijskom planu života označeno je to kao svršetak grihastha ili domaćeg razdoblja čovjekova zemaljskog života.
S toga stajalista uzevši, postoji samo snažno uvlačenje cijele čovjekove snage, a njegova pažnja se mora sve više da povlači od zemaljskih stvari i sabere na one visoke razine — s kojih odmah razabiremo kako su za pravi napredak vrlo zlo udesene moderne prilike evropskoga života.
Čas kad čovjek napušta svoje fizičko tijelo nije u tom luku evolucije naročito važan, i ni u kojem pogledu toliko važan kao naredna promjena koju bi nazvali njegovom smrću na astralnoj razini, i njegovim rođenjem u nebeskom svijetu; iako se jednostavno samo prenosi svijest sa astralne tvari na mentalnu u toku istoga snažnog povlačenja o kojemu smo govorili.
Konačni rezultat života poznat je tek onda, kad se u tom procesu povlačenja svijest ponovo sabere u ego-u, u njegovom domu u višem nebeskom svijetu; onda se vidi kakva je on nova svojstva stekao u toku toga posebnoga malenog kruga njegove evolucije. Tada mu sijevne pogled na život kao cjelinu, duša prima na čas bljesak jasnije svijesti, vidi u njem rezultate tek dovršenog života i nešto od onoga što će iz toga da slijedi kod narednoga rođenja.
Ne može se reći da taj brzi pogled uključuje poznavanje prirode naredne inkarnacije, osim u vrlo nejasnom i najopćenitijem smislu; bez sumnje da će vidjeti glavnu svrhu narednoga svoga život ,ali vizija u glavnom vrijedi za dušu kao pouka u karmičkim posljedicama njezina djelovanja u prošlosti. Daje mu time priliku kojom se on manje ili više koristi, prema stepenu razvitka do kojeg je došao.
Ponajprije učini on od toga tek malo, jer mu je vrlo nejasna svijest, i vrlo malo može da shvati činjenice i njihove različite odnose među sobom, ali postepeno mu se povećava mogućnost da procijeni ono što vidi, a zatim mu se još javlja sposobnost da se sjeća takovih bljesaka na kraju prijašnjih života, i da ih poreduje, pa da tako procijeni napredak što ga je postigao na putu kojega je morao proći.
Post je objavljen 18.08.2006. u 23:08 sati.