Upozorenje: slijedi polunostalgicni post o Splitu. Ako mislite da bi vas moga smetat, odje*ite u troskocima.
Ne tako davno, Dvornikovi dvori sastojali su se, kao i Duplancica dvori, od starih tezackih kucica s pripadajucim dvoristima. Devedesetih, kad je umrla posljednja stanovnica jedne od tih kuca, dosli su bageri i sravnili sve sa zemljom, a na njihovom mjestu iznikla je ogromna visekatnica s nekoliko ulaza i atomskim sklonistem. U skladu s promjenom vremena u kojem zivimo, dvori su kolokvijalno dobili naziv Dinovi.
Danas san prvi put prosetala gradom bez one uobicajene euforije koja me uvati kad dodjen na par dana. Ipak san tu skoro misec dana, bilo je vec i vrime. Mislila san da se stogod dogadja kad san se isla spustat niz Marmontovu, a ono nista, samo turisti u djiru. Grad je krcat, kupuju na veliko, butige su non stop otvorene, evo u ovu uru san ubrala jednog di probaje patike na standu na pazaru. Obiduju na svakon koraku, konobe, restorani i kafici rade sve u sesnaest. Je, lipo je za promjenu vidit Peristil i Prokurative pune svita, ali svejedno mi fali oni mir i tisina kad ih nema. Tamo di obiduju nekad davno je stajala baba s vagom. Potirale su je apoteke i jeftine kucne vage – svaki danas kurac sebi moze priustit vaganje. Nema ni Cigica koji su visili po Marmontovoj, nema nasih redikula, nema Cicka koji bi se svako Splitsko ljeto nasrao isprid Duje i recitira Krlezu, nema malog Ante koji prodaje novine. Di su ti ljudi?
Grad se prominija. Biskupovu palacu usrali su seljacki luminari i mramorni pod. Na svaku onu lipu cistinu nasrali su neku uglovnicu... ej, uglovnicu! Split nema uglovnica, jeba van pas mater s tin kontinentalnin shemama! Ono sta nije u uglovnicama, aluminiju i staklu, pare konstrukcije u metastazi izrasle iz Carrolove Alise: okrugli balkoni u bojama svih sladoleda u Siptara.
Osta mi je Toc. Bruji onaj jedini vlak za Zagreb, cuje se dolazak broda, dica igraju na balun i piju vodu sa stare pumpe. Zamisljan na tom mistu jednu novu lipu mramornu cesmu u beckoj maniri. Hahaha, Mali Bec na Tocu... a valjda su se tako smijali i pomisli na becki Djardin, pa eno nam ga sad na tako usranog.
Kazen materi veceras: iden sutra doma, a ona ce na to: bas lipo da si dosla malo kod nas. Eto, i vlastita mi mater kaze da san dosla u posjet. Doma je u Zagrebu. Ono doma kojen se vracas s ambivalentnin osjecajima polupripadnosti, ono doma kojeg san imala deset godina zivota na Luccu. Dom za koji ti ne zelis da to bude, ali eto, ipak nekako je.
To nestaje sve daje, sve to ca srce zna,
drugare tražim stare, al furešt sad sam ja.