Kao što to obično biva, nezadovolji čovjek u traženju boljega obično završi u drugačijem. To se zbilo i meni.
Želeći transformaciju svoje zbilje, nakon što se Plantaža pretvorila u Kompostište, zahvaljujući nekim svojim negodovanjima bila sam utrpana u Kočiju za koju brzo otkrih da je Filmski Grad, da bi završila u Svratištu, koje se razobličilo u ništa ništa drugo doli Septičku Jamu.
Nakon deset mjeseci razmišljanja što mi je to trebalo i ludovanju nad time kako se nisam mogla domisliti da je stvarnost Svratišta tako grozna, konačno sam prestala o tome razmišljati. Iščuđavanje nad čujenim i viđenim se smanjivalo, kao i zgražavanje. Čovjek se privikne na svako smeće u koje biva bačen.
Prije četiri mjeseca sam pokušala akciju samospašavanja, no ona nije završila niti uspjehom niti neuspjehom. Bila je opozvana. Tako sam sada tamo gdje jesam. Mogu izučavati Septičku Jamu i razmišljati što se sve zanimljivo ovdje zbiva.
Danas, primjerice, neformalno doduše, počinje nova era Septičke Jame. Prošli šef se sa njome oprostio. A ja sam imala čast susresti staroga šefa, Režisera nekada poznatoga kao Plantažer. Shvatila sam da samo on nedostaje u Septičkoj Jami da dade svoj obol. Za sada ga daje drugdje, što ne znači ništa drugo nego da se istresa na krivom mjestu i da on što nudi ne biva prepoznato kako treba.
Stoga mogu čekati i gledati da li nešto može Režisera skrenuti s njegovog puta u Septičku Jamu, a onda možemo raspravljati kakvi mogu ovdje biti njegovi doprinosi.
Post je objavljen 18.08.2006. u 16:05 sati.