Prošla je još jedna žetva, seljacima polako pristiže novac od prodane pšenice, a uskoro će i država isplatiti svoj dio (poticaje) onim koji su to pravo ostvarili (veliki dio proizvođača).
Sad kad su svi računi vidljivi, urodi evidentirani, postaje jasno da pšenica više nije niskoprofitabilna kultura, nego je kultura koja definitivno donosi gubitak.
Bilo je samo pitanje vremena kad ćemo biti gurnuti u ralje surovog tržišta.
Ne kažem da se u uvjetima extra prinosa ne može postići profitabilnost, ali i za to je najzaslužniji faktor na koji ne možemo utjecati - vremenske i klimatske prilike. Hoću reći, da se samo rastom uloženog financijskog i stručnog znanja ne može polučiti pozitivan financijski rezultat (dapače gubitak) ako nema zadovoljavajućeg prvog faktora.
Ipak ne treba se predavati. Jedini način za opstanak pšenice na našim poljima je maksimalno smanjenje troškova obrade i to u smislu okrupnjavanja površina, korištenje novih visokoučikovitih radnih mašina, korištenje danas širokodostupnog savjetodavnog i stručnog znanja te ostvarivanje modusa optimalnog timinga za prodaju pšenice.
Kraj malih prozvođača pšenice se nazire i stoga nije iznenađujući stalni pritisak prema državnim dotacijama (poticajima). Jednostavno treba preživjeti.
A tko su pravi pšenični profiteri?
Odgovor je vrlo lagan i ako se samo osvrnete oko sebe to ćete lako uočiti -
mlinari i pekari.
A to se može uočiti i pomoću najjednostavnije matematike koristeći samo nekoliko lako dostupnih podataka:...
Cijeli tekst možete pročitati na
paor.blog.hr