Ovo kaj sam napisala u naslovu nevjerojatna je ISTINA i sama svjedočim tome.
Puno puta sam se našla u takvoj situaciji, da…..s tim da sam ja uvijek bila ona koja je povrijeđena i koja se htjela osvetiti, a da sam na kraju oprostila iako mi je bila nanesena velika bol.
Teško je kad te iznevjere najbolji prijatelji, ne znaš kamo bi sam sa sobom. I kolaju vam po moždanim vijugama svakakve stvari npr. osveta, mržnja, prezir. Ali onda se tu pojavi vaše srce koje tog trenutka osjeća prejaku bol, ali spremno je razmišljati o oprostu, o tome kako nije važno dati osvetu već pružiti oprost koliko god je uvreda velika.
A ja kao osoba koja se ne može ljutiti na nikog, opraštam svima sve, ali obije mi se to u glavu.
Već dugo promatram svoje društvance i polako shvaćam da oni nisu za mene, a ni ja za njih.
Oni meni ne pružaju dovoljno poštivanja, misle da me ne mogu uvrijediti, pa mi često govore neke ružne stvari.
Dobro, možda sam im i ja dala povoda tome, jer sam se uvijek pretvarala da me ništa ne može povrijediti, ali sad znam da sam previše ranjiva i da me povrijedi i najmanja sitnica.
I onda zatvaram vrata svoje sobe i želim da nitko ne zna kako sam.
I toliko se trudim zadržati suze u sebi, ali sve češće mi to ne uspijeva, uvijek se pred nekim rasplačem mada to ne želim.
OPRAŠTAJTE ma kolika vam bol bila nanesena, vi ćete se bolje osjećati, a ovome kome ste oprostili bit će teško jer zna da to nije zaslužio, a vi ste pružili OPROŠTAJ I OSVETU.
Post je objavljen 17.08.2006. u 19:46 sati.