Odricanje neba
Učenicima okultizma već je odavno poznato, da među mogućnostima za brži napredak na koje nailazi čovjek prigodom svoga razvitka, postoji i t. zv. »odricanje devahanske nagrade«, tj. napuštanje blaženoga života u nebeskom svijetu izmedu dviju inkarnacija, da se može brže da vrati i nastavi rad na fizičkoj razini. Navedena oznaka nije osobito dobra, jer ćemo mnogo vjerojatnije doći do ispravnijega razumijevanja nebeskoga života, ako stanemo da gledamo na nj više kao na nužnu posljedicu zemaljskoga života, nego kao na njegovu nagradu. Tokom svoga fizčkoga života čovjek pokreće svojim višim mislima i težnjama izvjesnu množinu duhovne snage, koja će da se vrati na njega kad dosegne mentalnu razinu. Ima li te snage vrlo malo, to će se razmjerno brzo da iscrpi, a nebeski život biće mu kratak, ako je naprotiv stvorena velika množina takove snage, biće potrebno neko vrijeme da se njezino djelovanje izrazi potpuno, a u tu će se svrhu stanje neba mnogo da produži. Prema tome, kako dakle čovjek napreduje u duhovnosti, postane mu i život u nebeskom svijetu sve duži, ali se poradi toga ne smije mi-sliti da im se time zaustavlja razvitak, ill da mu se smanjuju prilike za koristan rad. Osim za vrlo visoko uznapredovala lica, za sva je ostala nebeski život apsolutno potreban, jer samo pod njegovim prilikama mogu njihove težnje da se razviju u mogućnost, njihova iskustva u mudrost, a napredak kojega je duša tako postigla, daleko je veći, nego li kad bi kakvim čudom mogla da ostane u fizičkoj inkarnaciji za cijelo to vrijeme. Da je tome drugačije, očito bi si cijeli prirodni zakon protuslovio, jer što bi čovjek bio bliže tomu da postigne svoj cilj, to bi određeniji i teži bio njegov napor da se uništi, a to je vrlo nepravedno naziranje o zakonu, za kojega znamo da je izražj najuzvišenije mudrosti.
Nipošto nije svakome moguće da se odrekne toga nebeskog života, Veliki zakon ne dopušta čovjeku da se slijepo odrekne onoga što ne poznaje, niti da skrene s običnoga toka evolucije, doklegod nije siguno da bi mu takovo skretanje mnogo koristilo. Glavno pravilo je da se nitko ne može odreći nebeskoga blaženstva, osim ako ga je iskusio za vrijeme zemaljskoga žvota, dok se nije dovoljno razvio da može svoju svijest uzdići do te razine, i da se vrati sa jasnim i potpunim sjećanjem na onu slavu koja daleko nadilazi zemaljske pojmove.
Mala će misao da to obrazloži i opravda. Može se reći budući da se tu zapravo radi o napretku duše da će dosta biti da dotična na svojoj razini razumije koliko je poželjno da žrtvuje nebesko blaženstvo, a onda da prisili svoj niži ja da radi u skladu s njezinom odlukom. No ni to ne bi bilo strogo pravedno, jer uživanje nebeskoga blaženstva na rupa razinama, iako pripada ego-u, pripada i njoj, ali samo ako se manifestuje putem svoje ličnosti, to se život te ličnosti sa svom njezinom poznatom i ličnom okolinom nastavlja u nižemu nebeskom svijetu. Pa prije nego li može da se odrekne svega toga, ta ličnost mora jasno da zna čega se odriče, niži um mora biti u toj stvari u skladu sa višim.
Takovo ostvarenje očito zahtijeva, da čovjek za zemaljskoga života posjeduje svijest na mentalnoj razini jednaku onoj, koju bi dotično lice imalo poslije smrti. Jedino treba da se opomene, kako se razvoj svijesti vrši odozdo prema gore, i da je razmjerno nerazvijena većina čovjecanstva zaista sebi djelotvarno svijesna zasad samo u fizičkom tijelu. Njihova astralna tjelesa su jos većinom bez oblika i neuređena, i tek su mostovi za promet između ego-a i njegova fizičkog ovoja, te su kao vehikli za primanje osjećaja, ali ni u kojem smislu kao instrumenti u rukama pravoga čovjeka, ili kao primjereni budući izražaj njegovih moći na toj razini.
U naprednijim rasama čovječanstva nalazimo da je astralno tijelo mnogo razvijenije, a svijest je u mnogo slučajeva mozda prilično potpuna, iako bi onda u mnogo slučajeva čovjek posve okupljen na sebe, i u glavnom svijestan svojih misli, a malo tek prave okoline svoje. Da pođemo dalje, neki od onih koji su se bavili studijem okultizma, redovno su se probudili na toj razini, i stoga su mogli da potpuno upotrijebe svoje astralne mogućnosti, pa su si time na mnogo načina pribavili koristi.
Međutim ne slijedi bezuvjetno, da bi se takvi ljudi, odmah ili nakon duljeg vremena, sjećali na fizičkoj razini djelovanja i iskustva iz svoga astralnoga života. Općenito uzevši oni bi se koji put donekle i sjećali, ali ima slučajeva gdje iz različitih razloga ne može u fizički mozak da prodre stvaro ništa što bi zavrijedilo da se zove sjećanjem na viši život.
Ma kakova vrsta određene svijesti na mentalnoj razini, svakako bi pokazivala dalji napredak, pa bismo očekivali kod čovjeka koji se normalno i redovno razvio, da ćemo takovu svijest naći gdje počinje tek onda, kad je prilično dobro utvrdena veza između onog astralnoga i onog fizičkoga. U ovim pak jednostranim i izvještačenim prilikama koje zovemo modernom civilizacijom, ne razvijaju se uvijek ljudi posve redovito i normalno, pa se može naći slučajeva gdje je stečena znatna množina svijesti na mentalnoj razini, i pravilno je povezana sa astralnim životom, pa ipak nikakvo znanje o tom višem životu nije nikad proniklo u fizički mozak.
Takovi su slučajevi vrlo rijetki, ali sigurno postoje, i u njima odmah vidimo mogućnost s obzirom na iznimku u našem pravilu. Ličnost te vrste mogla bi da bude dovoljno razvijena da okusi neopisivo nebesko blaženstvo, pa da tako stekne pravo da ga se odreče, dok je mogla da sjećanje na nj prenese samo do astralnoga života. A kad bi prema hipotezi, da je atralni život bio za ličnost život potpune i savršene svijesti, takvo bi sjećanje bilo posve dovoljno da ispuni zahtjeve pravednosti, pa makar nikad ne bi došla ni sjena svega toga u fizičku budnu svijest. Važno je da držimo na pameti, da je ličnost ona koja se odriče to je poradi toga i ličnost ona koja mora da stječe iskustva, pa se sjećanje mora dovesti na neku razinu na kojoj ona normalno djeluje u punoj svijesti a ta razina ne treba da bude fizička, ako su ti uvjeti ispunjeni na astralnoj. Takav bi se slučaj jedva dogodio osim među onima koji su već barem prokušani učenici kojeg Majstora Mudrosti.
Čovjek koji želi da izvrši to veliko djelo, treba da najozbiljnije radi na tom da se učini vrijednim instrumentom u rukama onih koji pomažu svijet — mora da se sa predanom gorljivosti baci na rad za duhovni boljitak drugih, nipošto da drsko sebi svojata da je već spreman za tako veliku čast, naprotiv da se ponizno nada da će mu možda nakon nekoliko života ozbiljnoga napora njegov Majstor reći da je nadošlo vrijeme kad je to i njemu moguće.
Post je objavljen 17.08.2006. u 17:33 sati.