Marketing
Nešto veoma dugo
Evo ga...vratila se ja i ostavljam vam, dragi moji, veliki pozdrav...
Bilo je dobro, ipak, nije se dogodilo ništa previše zanimljivo.
Uspjela sam od sebe napraviti prepečeni tostić,
uspjela sam se razboljeti i
morala sam odolijevat cugi zbog konzumiranja antibiotika...
Malo sam se ljubila...ni sa kim posebnim, doduše, no to je dio ljetnog izlaska...
Upoznala sam ljudi,
srela poznanike,
a i neke prijatelje pa mi je zbog toga bilo posebno drago... 
Mnogo sam razmišljala o Njemu...
Onaj moj Nesuđeni se prestao javljat. Gotovo i to. Malo me pogodilo, priznajem, i još se uvijek ljuljam... Ma, proći će i to. Mene zabrinjava ono što nikako ne prolazi, ono par redaka ispred...
Danas je točno dva mjeseca prošlo otkad sam ga zadnji put vidjela. Ne pitajte, dobro pamtim datume, posebno one koje ne treba. A ovaj zadnji pms je bio užasan. Puno sam plakala, žalila i željela vratit vrijeme da neke stvari promijenim. (Ili to nije bio samo pms...?) Na kraju, kad opet (!?!) razmislim o svemu čini mi se da je ipak bio problem u meni. Sad bih mu mogla pružiti mnogo više, toliko toga što nisam, a sve sam to naučila od njega. Da sam samo bila malo starija, iskusnija, zrelija...
I zato mi je žao. Žao mi je jer sam još uvjerena da smo savršen par bez mane, samo jedno drugom to nismo željeli priznati. Žao mi je što smo se upoznali u glupo vrijeme – mjesec dana nakon što je prekinuo s dugogodišnjom curom, a ja sam mu lagala da sam isto tako prekinula s dečkom dok sam još bila s njim. Bila nam je godina dana, a tek kad sam upoznala Njega shvatila sam da mi ništa ne znači i prekinula tu vezu. Žao mi je što vjerojatno misli da sam još uvijek ona ista klinka i žao mi je što mu ne mogu pokazati i dokazati drugačije. Nema ga. A tako bih ga rado vidjela, makar u prolazu.
Zanima me je li još s njom, s nekom drugom ili nema nikoga. Je li sretan, kamo je išao na more, s kim i kad... Zanima me kad je dobio godišnji i tko mu je čuvao psa... Kako mu je bilo danas na poslu i jel jako umoran... Kako mu je na kraju baka... Gdje su nestali i prijatelji, ni njih nisam dugo vidjela... Da li još uvijek ima onu moju sliku u novčaniku? Da li me se sjeti? Poželi li me katkad nazvati i zašto to ne učini? Zašto mu ne nedostajem i zašto ga nema? Jel zna koliko plačem?
Bio mi je sve... Kad netko koga tako volite i s kim ste toliko toga prošli jednostavno jednog dana nestane iz vašeg života, bez ikakvog razloga, što da radite?
Prvo, ne shvaćam zašto. Onda se ne mogu priviknut na činjenicu da ga ne mogu nazvat kad god i da sam nakon dugo vremena ostala sama... Kad dođem na naše mjesto više ne smijem automatski sjesti za njegov stol... Sve mi je to čudno, treba vremena.
Tako se naglo dogodilo da se nisam mogla priviknuti, bilo je preteško sve odjednom. Još uvijek je. Samo, sad ga više uopće nema, ni za jednim stolom. I još je gore.
Jučer sam bila na našem mjestu.
Sva uzbuđena, spremala sam se dva puna sata, isprobala sve kombinacije odjeće, dugo se fenirala, lakirala nokte i na kraju izgledala (bez lažne skromnosti...he he...) bolje nego ikad. Kad sam primijetila da mi se tresu ruke i kad sam sasvim slučajno pomislila ubit ću se ako ne bude bio tamo, zaključila sam da sam luda. A zatim sam zaključila da samu sebe ne razumijem, a više ne želim ni pokušavati.
Došla sam tamo sva sretna, uzbuđena i onako zbigecana, a od njega ni nj, kaže moja draga prijateljica kao da mi je čitala misli.
No, ja sam ga vidjela. Svakim treptajem oka sve jasnije. Vidjela sam ga za onim stolom u kutu. Bio je tako sretan, smijao se, nešto pričao, namjestio onaj svoj neodoljiv pogled. Vidjela sam svaku kretnju. Kad se počeškao po vratu, kad je ispio gutljaj pića, kad je krenuo rukom prema cigareti, upaljaču, vidjela sam kako je uvlačio i ispuhivao dim cigarete cijelo vrijeme ju pomno gledajući i slušajući. S vremena na vrijeme ju je pogladio po koljenu, primio za ruku ili nježno pogledao. Činilo se da mu je ta djevojka jako draga. Kad se nagnula prema njemu i poljubila ga, vidjela sam joj lice i moja slika više nije bila tako jasna. Oči su se napunile suzama. Ono ne mogu biti ja jer stojim upravo ovdje. Pogledala sam malo bolje. Tamo nije on, stol je prazan. Samo da nisam njoj vidjela lice, još uvijek bih njega kristalnim pogledom gledala.
Još se nadam da mu nijedna druga neće biti draga kao ta djevojka koju je tako gledao i ljubio. Još se nadam da kad to shvati, da će ju pronaći. Jer ona je za njega tu. Uvijek i zauvijek.
Post je objavljen 17.08.2006. u 15:40 sati.