Pregled posta

Godišnji iz snova

Svaki put kad odlazim na godišnji osjećam se kao piloti Apolla koji su umirali od sreće što će šetati po Mjesecu. Osim ako sve nije samo kadar dobro izrežiran u hollywoodskoj produkciji.

Tako sam i ove godine prvo samoj sebi, a onda i svom dragom, rekla da ću na moru imati dovoljno vremena da, uz kupanje, klopu, šetnju, popodnevni drijem, čitanje i igru s djecom, još pisati i blog. Mislim, ofkors, haujesnou, svakom je tupsonu, osim valjda meni, jasno da je to teško izvedivo. Pa, čak i kad imate sve preduvjete za to: komp, volju, dobru tipkovnicu, stol na terasi, malu bebu koja spava po dva sata poslije ručka i obilje tema, tipa: nabrušenost na stanje hrvatskog turizma.
Možda su neki od vas primijetili i da sam pokazala najmanje jedan znak dobre volje: ubacila sam komentar na komentare na prethodni post – o, kako sad ovo lijepe zvuči Nadobudnost vrlo često ne podrazumijeva i pamet, a ponajmanje sreću. Jer već nakon cigla tri mirna dana ljetovanja, sva je mast otišla u propast. Ali, krenimo ispočetka.

Ja sam totalna žabarka, kontinentalka sve tamo do 68. koljena unatrag na porodičnom stablu. Dobar dio mojih predaka je vodu poznavao samo u agregatnom stanju kiše, snijega i možda kakvog zalutalog šumskog potoka. Ali sam ja zato za morem luda. (digrešn: molim sad sve Dalmatince i one koji se u to ubrajaju da me ne linčuju što more stavljam u isti kontekst s vodom.) Kao nepopravljiva romantičarka kod koje praktični razlozi nikako ne mogu prevagnuti nad idiličnim predodžbama, dušu bih dala da mogu živjeti uz more i kupala bih se vjerojatno i zimi. Ribu ću pojesti radije no bilo kakvo meso, i meni slobodno možete skuhati juhu od kamena i nahranit me algama. Jedem i priljepke i volake i… čim vidim more raspametim se kao dijete koje prvi put preko autobusnog stakla skuži da se pogled s planine pruža na nekakvo namreškano plavetnilo tamo dolje u zaljevu. Ushićenje je blaga riječ za onaj ludi osjećaj sreće i lupanja srca koje mi od uzbuđenja hoće iskočiti iz prsa kad umočim svoje nožice u plavu vodu (ovo je samo metafora, more nije voda, da, znam!!). Stoga je odlazak na more ljeti za mene kao svakodnevna hrana: ne bih baš umrla bez, ali bih se sasvim sigurno razboljela. Porijeklo tog ludila ne znam, mogu ga sporadično detektirati još samo u moje sestrične, a svi ostali moji krvni srodnici su prema moru ravnodušni kao ja prema salati od cikle.
Uslijed svega navedenog, ja od ljetovanja očekujem da ću se dobro nasoliti, iskupati, izgnjurati, nadisati morskog zraka, aerosola, eteričnog ulja svih onih predivnih biljaka koje uokolo rastu i ponijeti najmanje jedan rupičasti kamen doma. Da, ja obavezno ponesem barem jedan kamen sa svake morske obale. Moja kćer ih napuni pune džepove, a junior još nije skužio da se njima mogu ukrasiti biljke po kući, njemu kamenje služi za cuclanje! Kad dijete još ne jede bombone.

Ljeti od svojih kapitalističkih poslodavaca dobijem cigla dva tjedna godišnjeg. To znači da u petak jurim doma s posla i dovršavam pakiranje torbi, kako bismo još te noći ili najkasnije rano sljedeće jutro krenuli put obale. I vraćam se zadnji dan, pa onda u ponedjeljak prije posla panično tražim jedan jedini komadić čistog veša.

Iz nekog sam razloga spremajući u petak bočice, kašice, frižider torbu i rolajući trideset komada ručnika izjavila jednu blesavu rečenicu zbog koje se još i danas, dok sjedim u uredu, grintajući sve u šesnaest, tučem po čelenki. Ne znam što mi bi, ali iako sam si izgovarajući te riječi zazvučala kao praznovjerna baba, rekoh samo: „Ne znam zašto, ali imam nekakav loš filing.“ Kao da su te moje riječi prizvale cijelu onu Pandorinu kutiju. Bez poklopca. I to u supersize, XXL veličini.

Scena prva. Mjesto događanja: riva u Velom Lošinju. Prvi dan, nakon prvog kupanja, prva kava: na rame mi se, prvi put u životu, pokakala ptica. Zapravo bih mogla reći da je bila ptičurina. U letu. Projektil se s jednim spljoč suptilno spustio tik na moje lagano osoljeno rame. Srećom pa u torbi uza sav ostali pribor potreban majci malog djeteta imam i veliki paket vlažnih maramica. Nakon čišćenja više nije bio tako velik.

Neki će reći da ptičje govance donosi sreću. To su rekli i mom tetku kad mu se golub učinio na proćelavu glavu s koje je rečena grudica skliznula u ono malo kose što mu je na glavi ostalo, pa se čovjek za kojega je čistunac obični eufemizam, do doma mučio kako to čudo iščistiti iz kose. I prokleo je sve golubove gdje bili i ne bili. Kao i ja ovu ptičurinu, koja god bila. A o sreći koju mi je donijelo, čitajte dalje.

Scena druga: prva četiri dana prošla su u relativnom miru, spokoju i ljetnom raspoloženju. Čak smo jedne večeri šetali po gradu iako je mom junioru večer i noć apstraktan pojam. On naime ide spavati s kokošima, a budi se tik prije svitanja. Tako sam se jutrima šetala oko 6h30 lungo mare, zajutarkovala sa sinom sjedeći na stijeni dok nam je morska sol špricala nosove. Idila.
Sve dok te noći nismo skužili da nam kćer nešto blijedo izgleda i da ima podočnjake. A podočnjaci su znak bolesti. A toplomjer je pokazivao 38,9. A živa ne termometru je na vijestima skakala oko 35.
Biometeorološki smajlići su se kreveljili od sreće, a mi smo u trokrevetnom apartmanu bdjeli nad sedmogodišnjim djetetom koje je na stropu iznad kreveta gledalo medvjediće kako igraju nogomet. Da nije imala temperaturu, zaklela bih se da boluje od PTSP-a nakon svjetskog nogometnog prvenstva. Ovako sam joj samo stavljala hladne obloge na noge i ruke.

Scena treća: Kako skoro NISAM razbila doktorima njuške. Mjesto događanja je malološinjski dom zdravlja. Sedam i pol godina staro dijete koje već treći dan ima temperaturu blizu 40, šmrca, kašljuca i jedva išta jede. Palpacija je utvrdila da nema menigokoka u njenom tijelu. Pretragu krvi smo zahtijevali radi predstojećeg vikenda, kad zbog državnog praznika (peti kolovoza) neće biti nikoga da primi bolesno dijete. Na hitnu se primaju samo Talijani u predinfarktnom stanju uslijed previše masne paste, viška polokanog vinca i šarenih sladolednih kuglica. Primit će vas i ako imate otvoreni prijelom, ako vam je netko odsjekao šaku ili možda uho. Pažnju će vam ukazati i zbog ježinčevih bodlji u peti iako bi vam bilo bolje da ste se po toj svojoj peti popišali. Doduše, lako je to reći nekom muškom. Baš me zanima kako bi se jedna žena pomokrila na svoju petu. I ne kažem to samo iz kozmetičkih razloga.

Enivej, nakon što smo se dogovorili da bi bilo dobro napraviti pretrage krvi, zlu ne trebalo, dijete smo odveli k mesaru. Mislim da vam je poznat moj stav o iglama i onima koji ih s guštom zabadaju u tuđe meso. E, pa… ovaj put sam stvarno bila na rubu da ženi glavu otkinem. Jer je iglom kopala po ruci moje Pametnice da bi joj našla venu. Ovo kopala nije metafora. I kad nije uspjela onda je pokušala iz prsta nacijediti tri ampule koliko joj je trebalo za testove. Samo me pomisao na stanje u hrvatskim zatvorima zaustavila da ne učinim nešto za što naš Kazneni zakon predviđa zatvorsku kaznu u trajanju od najmanje dvadeset godina. Doduše kakvo je naše sudstvo, možda bih se izvukla s par mjeseci društveno korisnog rada.

Scena četvrta: i nakon nekoliko doza preventivnog antibiotika i mnogo, mnogo Lupoceta i vlažnih ručnika i tuširanja, temperatura je napokon počela jenjavati. Brojimo četvrti dan.
Ja šizim jer dijete kljukamo lijekovima, ali se istovremeno bojim da joj se što ne dogodi na tom napuštenom mjesečevom satelitu gdje svi liječnici, kao pravi patrioti, slave Dan domovinske zahvalnosti. Naravno, do vikenda se vrijeme uspjelo pokvariti. Sada nebom šeću olovnosivi oblaci, tu i tamo propaduje kišica, puše bura i more će se do sutra ledeno ohladiti.

Scena peta: nakon što smo preživjeli vikend i loše vrijeme, kćer je prizdravila, pokazalo se sunce. More je pokazalo dobru volju da se zagrije. Utješili smo se zbog zdrobljene morske ogrlice s ribicom koja je nezgodno pala na pod, uništenog rižota koji je konzistencijom sličio na ono što zidari nanose špahtlom na cigle, izgubljenih kupaćih gaćica i još sve sile minornih nezgodica.

Veselo planiramo kako ćemo se sad cijeli sljedeći tjedan kupati do iznemoglosti, šetati oko otoka svaki dan barem jednom, namakati se u moru, manje jesti i, ukratko, raditi sve ono što smo u proteklih desetak propustili zbog „više sile“.

Scena šesta: noć s ponedjeljka na utorak : temperatura se mućki išuljala iz jedne sobe i prešla u drugu i sad živa skače na toplomjeru ispod pazuha onog najmanjeg člana. Nije strašno, samo 38,6, ali se moja živa penje do točke vrelišta. Čini mi se da će mi u glavi prokuhati kotao. Temperaturu smo skinuli na podnošljivih 37,8 sljedeći dan, a u srijedu kad je nebo opet osvanulo sivo i oblačno, pukao nam je film.

I tu nam je pala zavjesa, i ona metaforička, a bome i stvarno (samo što nije bila zavjesa već ono što neki zovu grilja, neki šaroporka, neki šaloporka itd.) a koja se s prozora susjedne kuće survala tik pored nas na cestu baš kad smo odlazili u šetnju. Kad kažem tik, onda mislim na par centimetara od moje glave i djeteta u kolicima. Kad smo nakon ručka skužili da se opet ne možemo ići kupati jer ne mogu dijete čija temperatura prijeti poskočiti svaki čas namakati u moru hladnom poput ledenog čaja, niti dijete koje je još jučer na zidu gledalo plišane igračke na nogometnom terenu tjerati na plivanje, pala je i odluka.

I tako smo se, nakon ručka, popakirali u rekordnom vremenu, potrpali stvari u auto i zapalili put Zagreba.
Bilo mi je žao što sam smilje morala nabrati uz cestu na Cresu, a ne na vrh brda u Velom Lošinju, bilo mi je krivo što nisam nabrala divlje kadulje i mravinca koji raste uz kozje stazice po otoku, bilo mi je krivo što se nisam iskupala pa ostavila sol na sebi koji dan da mi nahrani i pilingira kožu, žao mi je što nismo imali više prilike kupati najmanjega kojemu morska voda liječi dermatitis, što mi kćer nije uspjela pokazati sve elemente koje na sinkroniziranom plivanju uče, i onih lijepih rupičastih kamenčića… i, žao mi je kao psu što nemam još koji dan godišnjeg pa da pokušam sve ispočetka. Iako mi nešto govori da nad prolivenim mlijekom ne valja plakati, a još ga je gluplje ići skupljati.

Nadam se, barem, da smo se s ovakvom srećom uspjeli iskupiti za nekoliko sljedećih godina!! Jel može ovo biti kao neki paušal?
Ja, doduše, sebično dodajem, krajem rujna idem na poslovni put, na tjedan dana u Pulu. Možda me sreća posluži pa se hitnem koji put u more među stijene. I izađem živa


Post je objavljen 17.08.2006. u 12:32 sati.