Srijeda, 16. kolovoza (za popodnevne sieste)
Dosa jedan Englez iz Londona u split. Otvorio u njemu mali hostel kojemu uvelike dobto ide. Tiho, tiho, Sharlota! To jest: na mala zvona. A uopce nema zvona na vratima tog hostela (po posljednjim informacijama). Tiha voda bregove valja. Znamo i mi to samo zaboravljamo vlastito znanje (kojemu nas je poducila vlastita zemlja) pa onda djelujemo iz neznanja ili iz tudjeg znanja. A tiha Temza funte i eure i kune valja.
Englez se inteligentno prilagodio splitskim ne/prilikama i mentalitetu. Ono sto Splicanin vidi kao nepriliku (nema posla, nema ho/s/telskih soba, nemam sta radit) Londondjanin je vidio kao – sretnu – priliku. Pa je ugrabio Kairosa (tog starogrckog boga sretnog trenutka) i za cuperak kose (koja mu strsi sprijeda, kao Beckhamu) i sada tiho i s/p/retno koristi svojih 5 minuta (godina) srece. Sada je u necemu veci Splicanin od Splicanina: iza obida (rucka, luncha) on uziva popodnevni odmor, do 5 uri (to je njegova siesta). Tada je iskljucen za druge a ukljucen je u sebi za sebe.
S druge strane (i rada i odmora) nalazi se jedna Splicanka ( e da je samo jedna!) koja kaze da joj je svaki dan „hell“. A jedan joj Splicanin na to kaza: „Tako ti i spada kad se pravss Engleskinjom“. Nije razumila pa je objasnio. „Da se ne pravis Engleskinjom, rekla bi da ti je svaki dan pakao. U svome jeziku izrazavas svoju muku kao i svoju radost pa ti onda ne moze dopasti tudji hell ili paradise. Sve zapocinje u jeziku, rijecju. I put za pakao i put u raj. Payi sto i komu govoris kao i koga i sto slusas – i eto te u cistilistu. A odatle se ne moze vise natrag u pakao. Nema se cak vise ni zelje doci na Paklenske otoke“. Razgovor muskarca i zene moze biti dijalog coravog ili slijepog s nagluhom ili gluhom ali moze biti i razmjena informacija onoga koji dobro cuje a slabije vidi s onom koja dobro vidi a slabije cuje. Slabost vidjenja vidljivog kompenzira se kao sposobnost vidjenja nevidljivog koje se cuje jer je Rijec ili glazba (via J. L. Borges ili Ray Charles). Nevidljivo je bitno (ono pokrece), a vidljivo je vazno (ono je pokretano).
U tom smislu, novci su (itekako) vazni, tako da i sami pokrecu („Money makes the world go around“). Kod placenika je to najvidljivije. Njih i u rat i u art pokrece snaga novca. Placenik je u sluzbi onoga koji da vise. Imena im se ne pamte a za broj im se ne zna: ima ih puno kao nula. Brojevi su medju brojevima, strojevi medju strojevima. Moc novca se izrazava kezikom brojki. Tu je glavno pitanje: koliko imas? A ne: kako si? Niti: tko si? Ta pitanja prva postavljaju ljudim od Rijeci. Oni se vise brinu za ovce, a manje ili nimalo za novce.
Veliki ce novci sagraditi mali hotelski kompleks na mjestu bivse tornice za preradu sitne ribe u Komizi. Male hotelske vile s velikim apartmanima za krupne ribe iz svijeta. Velika riba jede malu. To je kao gotova stvar. Tvornici „Neptun“ je izvadjeno srce (pogonski strojevi) i prodato u Nis . Ostalo je bezivotno tijelo (tvornicke hale). Preostali radnici ostali su bez radnoga mjesta- Ostalo im je jos rodno mjesto! Komiza. Mjesto prve rijeci, prvoga ulova, prvoga poljubca. I posljednjeg pocivalista. Mjesto sitno ali za njih jako bitno! Nezamjenjivo. Neprocjenjivo. Sve pare svijeta ne mogu im kupiti novu Komizu, ako ovu svoju staru izguble ili prodaju.
Krupni kapital je ocean u kojemu plivaju krupne ribe. Komizanima prijeti opasnost da ih te krupne ribe iz svijeta prerade kao sto su oni nekada preradjivali sitnu ribu iz svoga mora. Da ih sabiju u rezervat i posalju na trziste radne snage, kao sto su komiski ljudi prije slali u konzervama riblju snagu na police butiga. I zato im valja uteci se majci mudrosti tj. oprezu. Da bi mogli mudro pregovarati sa stranim u/lagacima. Nadmocan ne pregovara s nemocnim (tek forme radi s njim ce razgovarati). Pregovaraju samo podjednasko mocni. Moc postuje moc i kad nisu istovrsne. Brojke i novci ce tako cijeniti moc Rijeci i prirode. To jest: strani globalni kapital ce uvaziti duhovni i prirodni kapital komiske zajednice pa ce onda i pregovarati s njim. A ne diktirati mu svoje uvjete i nametati svoje interese.
Veliki hotel u malom mistu moze izazvati velike probleme i nanijeti nepopravljivu stetu pokoljenima malomiscana. Jedino sto tu mogucu eticko-esteticko-ekolosku katastrofu moze sprijeciti jest ujedinjenje svih Komizana koji imaju eticku, estetsku i ekolosku svijest i savjest u nekakvu udrugu „Tri E“, kroz koju ce djelovati na klub bogatih kapitalista, ciji je istureni predstavnik izisao na svjetla pozornice, masuci svojim projektom u ruci. Tvrda sija krupnoga kapitala morat ce se tada savinuti u prihvacanju i prilagodbi pravilima, uvjetima i proporcijama Komize, njezinih stanovnika i njezinoga prirodnoga ambijenta. Sve ostalo bi bilo nasilje, u rukavicama ili bez njih, sasvim svejedno.
Promjene su neizbjezne samo je pitanje kakve. Nista ne moze ostati stalno i uvijek isto. Komizanima je bitno da aktivno i odgovorno sudjeluju u tim promjenama koje mogu njihovo sitno misto uciniti popristem velikih poremecaja. Oni u tom uoblicavanju buducnosti Komize moraju nastupiti kao domaci, lokalni partneri stranim, poslovnim partnerima. Kako bi ih poducili da je intervencija u zivo tkivo komiskoga duhovnoga i materijalnoga zivota vise od posla!
Post je objavljen 17.08.2006. u 11:04 sati.