Danas…
Danas tuga i sjecanje govori mojim usnama
Rikom ranjene zvijeri u sumama…
Pokusati cu pisati vriskom nestalih rijeka
Vihorom davno usahlim stvarnostima.
Proslo je mnogo godina…
Odavno nisi vise medu nama.
Da si tu…
Danas bih te razumijela.
Da si tu…
Danas bih bolje shvatila tvoju tugu…
Bijeg u kapljice zaborava koje su mutile razum.
Danas bih bolje razumijela zasto si bila takva…
Danas…dok stojim na "tvom" mjestu zivota.
Ali nema te, nisi pored mene…
Ostao je grc u nasim srcima…
Zigosem sjecanje bolima.
Majko…na danasnji dan si rodena
Makar samo u mojim sjecanjima
Pogleda put svemira, put nekih drugih dimenzija
Mislima te dosezem…Sretan rodendan…
Pokusavam sakriti suze…
Pokusavam, ali ne uspjevam…
U cijim zamucenim potocima pokusavam
Naci obljesak svog lika…
Reci mi…da li da nastavim zivjeti u snovima?...
Nada 17.08.2006
„ Nemam vise uspomena, ne zelim pamtiti, sjecanje se uspinje iz smrti, zivot je bez kraja. Svaki dan je nas. Jedan ce se zaustaviti zauvijek, i ti sa mnom, kad nam se ucini da je kasno.Ovdije, na brani kanala njisuci nogama, kao djeca gledamo vodu, prve grane i njihovu zelenu boju koja tamni. A covjek koji prolazi u tisini ne skriva noz u rukama, vec cvijet gardenije.”
Salvatore Quasimed – ”Poput madrigala”
Post je objavljen 17.08.2006. u 07:53 sati.