Pa evo da i odgovorim na sinoć postavljeno nenagradno pitanje.
Prvo, odakle uopšte ideja za tako što.
Dok sam se vraćao kući ispred zgrade primjetih da se „stepen osvjetljenosti“ oko mene naglo smanji. Skontam da se iz nekog razloga ulična rasvjeta iznad mene ugasila i ne razmišljajući podignem pogled. Refleksno. U tom trenutku sijalica ponovo proradi i ja spustih pogled. Aha. Kasno. Već sam imao na tren osjećaj apsolutnog crnila i samo zagasito narandžastu fleku pred očima. Ništa strašno, za sekundu se vrati sve na normalu i ja nastavih dalje do ulaza. Ali taj djelić sekunde je bio dovoljan da me podsjeti na najljepši osjećaj u mom životu. I da nebi bilo samo puko pričanje ja skontam malo lucidan način da pokrenem datu priču.
Nadam se da ovo što ću sada napisati neće neki shvatiti kao previše lično. Vjerujem da su mnogi i sami to doživjeli pa će onda i da shvate. A onima koji nisu mogu samo da poželim da to što prije iskuse i onda lakše razumiju.
April. Ja sa svojom voljenom osobom. Trenutak nježnosti , tišina i polumrak sobe. Samo nas zagrljaj i poljubac vežu, ništa više. Ali poljubac koji traje. Poljubac koji se osjeća. Kao što se osjeća i težina tijela na sebi. Slatka težina. Ne znam koliko je trajao taj poljubac, ne sjećam se ni izraza lica ispred mene jer su oči bile zatvorene, ali onog trena kad su se usne razdvojile, kada sam kratkim udisajem udahnuo zrak prožeo me je osjećaj koji i danas pamtim. U tom trenutku mrak pred mojim očima je samo bljesnuo. Zatreperilo kao zvijezda. I ponovo je zavlada poznata tama. Vjerovatno bi tako sijevnulo i kad vas udari zvijezda, kometa. Sve je isuviše brzo da bi se pripremili na to, isuviše kratko da bi cijeli osjećaj razložili na etape, ali dovoljno dugo i jako da vi, vaše tijelo i um taj osjećaj nikad ne zaboravite. Sjećam se da sam otvorio oči. U polumraku ugledao to dobro poznato ozareno lice i oči iz kojih izvire sve ono na čemu se temelji ovaj svijet – ljubav, iskrenost i dobrota. Ponovo zagrljaj i moj nesiguran glas, šapat „Vidio sam zvijezde“. Smijeh. Onaj slatki što ozvanja ušima dok sam ja pokušavao da shvatim šta se desilo.
Ustali smo i svako nastavio sa svojim prekinutim obavezama, poslom. Sve je bilo kao par minuta prije. Barem površno. Površno je sam ja u tih par trenutaka stekao osjećaj, iskustvo koje ću uvijek nositi u sebi.
Buđenje! Nema maštanja previše! Vjerujte – ne može se ništa ciljano učiniti da se to iznova doživi. Naivno sam pokušavao, ostalo je na tom jednom putu. Jednom, ali vrijednom!
Hvala Ti!
Post je objavljen 17.08.2006. u 00:04 sati.