Prokleto sama u svom oklopu broji dane kad sunce ce da svane
Ne dozvoljava nikome da dotakne njenu dusu i snove
Toliko boli se uvuklo u te zidine
Hoda kao sjenka skrivajuci se od pogleda, bjezi od dodira
Kao lutalica bez cilja tumara ulicama pustim
Samo noc joj pravi drustvo i mjesec joj u dusi
U grlu joj ostaje svaka rijec koju izrec bi zeljela
Ruke koje ju miluju su ruke vjetra koje vjesto pletu svoje cini oko nje
I odvode je u neke druge svjetove gdje i na njenom licu osmjeh titra
Ali kad vjetar stane ona ostaje opet sama sa tugom urezanom na licu...
Post je objavljen 16.08.2006. u 23:49 sati.