Druga točka koju treba da imamo na umu, jest taj sistem prema kojemu je priroda uredila život poslije smrti jedini što se da zamisliti da može da ispuni svoju svrhu, i svakoga da učini sretnim do najvećeg opsega njegove mogućnosti za sreu. Kad bi nebesko veselje bilo samo jednoga naročitog tipa, kako je to prema ortodoksnoj teoriji, moralo bi uvijek biti takovih koji bi se dosađivali, ili poradi nedostatka ukusa u tom smijeru, ili zbog nestašice potrebnog odgoja — da i ne kažem ništa o drugoj očitoj činjenici, da bi ,kad bi to stanje stvari bilo vječno, morala da bude počinjena najgora nepravda time, što bi se dala u stvari ista nagrada svima koji uđu, bez obzira kakove bi bile zasluge pojedinaca. .Zatim kakovo bi uređenje s obzirom na rođake i prijatelje moglo jednako da zadovolji?
Kad bi preminuli mogli da slijede promjenljivu sudbinu svojih prijatelja na zemlji, sreća bi im bila nemoguća ne bi znali što im se događa, te bi morali da čekaju dok dotični prijatelji prije umru nego li bi se sastali bilo bi to za njih bolno doba neizvjesnosti. koje bi se često proteglo na mnogo godina, dok bi prijatelj u mnogo slučajeva došao toliko promjenjen da više ne bi bio simpatičan.
Ovakovim sistemom koji je priroda za nas tako mudro predvidila, izbjeglo se svakoj teskoći; čovjek sam sebi odlučuje i dužinu i značaj svoga nebeskog života, zato može da ima točno onoliko obilje u njemu koliko ga je zaslužio, i točno onakovu radost kakova najbolje odgovara njegovim naročitim svojstvima. One koje je najviše volio ima uvijek uza se, i uvijek u njihovu najplemenitijem i najboljem obliku, dok nikakva sjena nesloge ili promjene ne može da uđe među njih, jer on neprekinuto od njih prima točno sve ono što želi. Činjenica je, da je realno izveden poredak beskonačno viši od ma čega što bi nam ljudska mašta mogla da; nadomjesti, upravo kao što smo mogli i očekivali, jer sva ona nagađanja bila su tek Ijudske misli o onom što je najbolje, dok je istina misao Božja.
Post je objavljen 16.08.2006. u 23:46 sati.