Realnost nebeskoga života.
Kritičari koji su vrlo površno shvatili Teozofsku nauku o posljednjim stvarima, tvrdili su katkad, da je život običnoga čovjeka u nižem nebeskom svijetu tek san i iluzija — te kad sebe zamišlja sretnim među svojom obitelji i prijateljima, ill kad izvodi planove sa potpunim uspjehom i veseljem, samo je žrtva okrutne opsjene, a to je katkad u neugodnoj opreci s onim što se zove »kruta objektivoost« o nebu kojeg obećavaju pravovjerni. Odgovor na takav prigovor je dvostruk: prvo, da studirajući problem budućega života, nas se ne tiče da znamo, koja bi nam od dviju predloženih hipoteza bila zgodnija (što je svakako stvar misljenja), već više koja je od njih istiniltija; a drugo, istrazujući potpunije činjenice o nekom slučaju vidjećemo, da oni koji podržavaju teoriju o iluziji gledaju na stvar sa posve krivoga stajalista, i posve su krivo razumjeli činjenice.
Što se tiče prvoga, pravo stanje stvari mogu vrlo lako da otkriju oni, koji su razvili moć da za života prelaze svijesno na mentalnu razinu; pa kad se je tako istraživalo, našlo se, da se potpuno slaže sa izvještajem kojega su nam dali Majstori Mudrosti posredstvom našega velikog osnivača i učitelja gđe. Blavatsky. To odmah raspolaže sa teorijom »krute objektivnosti" što je prije napomenuta, i prenosi teret dokaza na leđa naših ortodoksnih prijatelja. Što se tiče drugoga, ako je spor oko toga, da na nižim podrazinama nebeskoga svijeta istina u svojoj punoći nije još poznata čovjeku, i da prema tome tamo još postoji iluzija, moramo otvoreno priznati da je to tako. No to nije ono na što obicčno misle oni koji iznose taj prigovor, općenito uzevši oni su potišteni
osjećajem, da će nebeski život biti iluzorniji i beskorisniji od fizičkoga — ideja od koje nema ničega što bi se više protivilo činjenici. Zar da je prijeporno što na toj razini sami sebi pravimo okolinu, i poradi toga vidimo samo vrlo mali dio razine . Sigurno je, da i ovdje dolje svijet kojega čovjek osjeća nije nikada cijeli vanjski svijet, već samo toliko od njega koliko mu osjetila intelekt i odgoj omogućuje da zapazi. Očito je, da je za vrijeme zemaljskoga života pojam prosječnoga čovjeka o svemu što ga okružuje zaista posve krivi — prazan, nesavršen i netočan u svakom pogledu, jer što o znade o velikim snagama eteričkim. astralnim i mentalnim koje leže iza svega što on vidi, a zacijelo sačinjavaju veoma važan njegov dio? Što on znade, kao pravilo o skrivenijim fizičkim činjenicama koje ga okružuju i s kojima se susreće na svakom koraku? Istina je da ovdje, kao i u nebeskom životu, živi on u svijetu koji je uvelike njegovo djelo. Ne uviđa to ni tamo ni ovdje, ali to postoji jedino poradi njegova neznanja — jer ne zna bolje.
Da li je rečeno da u nebeskom svijetu čovjek smatra svoje misli realnim stvarima? On ima posve pravo; one jesu renlne stvari, jer na misaonoj razni može samo misao da bude realna .
može samo misao da bude realna. Tamo upoznajemo onu veliku činjenicu ovdje ne; dakle na kojoj je razinii opsjena veća?
One njegove misli su zaista realnosti i mogu da izvedu vrlo neočekivane rezultate na žive ljude — rezultati koji mogu da su samo dobročinstveni, jer na toj visokoj razini mogu da postoje samo misli ljubavi. Tako će se uvidjeti, da je teorija o nebeskom životu kao iluziji tek rezultat krivoga shvaćanja i pokazuje samo nedostatno poznavanje njegovih prilika i mogućnosti; istina je, što se više dižemo, to smo blizi onoj jednoj realnosti. To će možda pomoći početniku da shvati kako je realan i kako je posve prirodan viši razdio čovjekova života ,ako ga promatra tek kao rezultat ranijega razdoblja što ga je on proveo na dvijema nižim razinama. Svi mi dobro znamo da se naši najviši ideali nikada ne ostvaruju, da naše najviše težnje nikad ne donesu potpuni plod na ovoj razini. Prema tome bi se činilo, da je na taj način trud beskoristan snaga izgubljena, ali mi znamo da to ne može da bude, jer zakon održanja energije postoji na višim razinama jednako tako kao i na nižima. Mnogo od te više duhovne energije koju čovjek prelijeva, ne može da opet djeluje na njega dok je u zemaljskom životu, jer mu viši principi dok nisu slobodni tereta tijela ne mogu da odgovaraju na ove daleko finije i nježnije vibracije. A u nebeskom se životu najprije uklone sve te zapreke, te se skupljena energija smjesta prelijeva u neizbježnu reakciju koju zahtjeva zakon vječne pravde, kako ju je Browning sjajno izrazio —
"Nikada se neće da izgubi nikoje dobro! Što bilo je, živjeće kao i prije; zlo je ništavilo ono nije ništa, tišina je koja sadržava zvuk;
Što bilo je dobro ostaće dobro, a poradi zla još tome toliko dobra više;
Na zemlji razbijeni lukovi, na nebu savrseni krug
Sve što smo dobra željeli, nadali mu se ili snivali o njemu, postojaće;
Niposto u sličnostima svojim, već kao ono samo: ne kao ljepota ni dobro, ni moć,
Čijii se glasovi raziđu da svaki od njih preživi za njega, skadatelja
U času kad vječnost potvrdi pojm jednoga trenutka
Ono visoko što pokazalo se previsokim, junačko ono za zemlju preteškim
Žudnja što napustila je zemlju da nestane u nebu muzika su što šalju je Bogu pjesnici i ljubljenici Njemu dosta da je jednom čuje, a doskora ćemo je i mi čuti.
Post je objavljen 15.08.2006. u 22:57 sati.