Prošla su tri tjedna od kada smo razdvojeni, a imam osjećaj da su prošle godine. Toliko misli i riječi na dan posvećeno je samo Ratniku svjetlosti.Toliko osjećaja i snova mu poklanjam. Ali vapim za dodirom.
Moram još čekati. Mrzim čekanje. Pogotovo mrzim čekanje na njega. Zaslužio je svaku sekundu, ali jako jako jako bih lagala kad bih rekla da mi nije teško. Užasno mi je. I gledam slike i čitam poruke, ali ne pomažu. Trebam njegov dodir. Sve njegove riječi umire me samo na trenutak, a kada završimo razgovor, opet me hvala neopisiva tuga. Jako mi nedostaje. Toliko da boli.
Sva bol je vrijedna za tebe. Svaka tužna misao zamijenit će se sretnom kada opet budeš pored mene.
Opet vodim rat s vremenom, ali ovaj put znam da vrijedi. Opet vodim rat s daljinom, ali ovaj put će doći nagrada u obliku tebe.
I sve ti priznajem... ali... ne mogu ti priznati da me opet zaokupljaju misli „Zašto sam krenula u ovo?“ Ne, nisam razočarana zbog toga. Nisam niti pogriješila. To je moja stara priroda, moj karakter, moj stari strah, moje misli koje igraju protiv mene. Pitam se zašto sam pristala na to kada znam da daljina nikako nije protivnik kojem se mogu dostojno suprotstaviti. Ubija me daljina. Ubija me razdvojenost, ali to ti ne mogu priznati. Neću da patiš još više. To mogu priznati samo sebi.
Znam da ćemo ubrzo biti zajedno i to mi daje snage. Do tada treba proći još neko vrijeme. Valjda ću ga bolje podnositi. Valjda. Možda će biti i gore, ali neću se dati. Ne ovaj put. I može me ta razdvojenost gristi, no ovaj put ću trpjeti. Trpjeti ću svaki ugriz, svaku bol koja prođe kroz moje tijelo i svaku glupu misao koja mi prođe kroz glavu. Samo zbog tebe ću trpjeti.
Želim te...
Tebam te...
Volim te...
Post je objavljen 15.08.2006. u 17:52 sati.