Naime, mnoge zanima dramaturgija ali im nije jasno što se tamo radi u biti. Ne znam ni ja, da me stvarno pitate, jer dramaturgija je čudan studij. Ipak, da ne bi sve bilo nekako tajanstveno, odlučio sam napraviti interaktivni "kolegij" na kojem ću svako toliko objavljivati dijelove svojeg eseja. Isti moram predati za seminar, a možda ga i uvalim pod teorijski za godišnji rad. U svakom slučaju, moći ćete komentirati i sudjelovati u pisanju istog- neka vrsta "wikibloga", gdje ćete pisati u komentarima vaše dojmove i misli.
Tema ovog eseja bit će "Problemi i kritika recepcije Novog Kazališta" u kojoj ću se osvrnuti na različite performance i happeninge, pokušavajući doći do nekih konkretnijih argumenata u vezi položaja tzv. "Novog Kazališta". Napominjem odmah da nemam namjeru držati instrukcije nikome tko-je-i-šta-je "Novo Kazalište" nego ću svako toliko citirati literaturu i dati Vam linkove gdje je možete nabaviti. Ako vas nešto baš jako zanima, možete me žicati i da vam posudim neku knjigu.
PS: u interesu brzine, nisam izlistao literaturu, niti provjerio citate- moguće je da ću zeznuti nešto usput pa me slobodno agresivno ispravite.
Sinke, 4.d razred
1) Tradicija ili mutacija?
2) Praksa loše teorije
3) Mainstream novog
4) Budućnost
TRADICIJA ILI MUTACIJA?
Gotovo uvijek kada se piše o kazalištu, dolazi do zamornih nizanja definicija pojmova. Umjesto da se ljudi bave temom o kojoj raspravljaju, diskusija se pretvara u naporno pozivanje na termine u širim i užim kontekstima. Kada bih sad ja zapitao što je kazališna tradicija hrvatskog naroda, starije generacije kazališnih djelatnika rekle bi «Krleža», mlađe «Bartol Indoš», publika bi rekla «Miro Gavran» a dežurni pljuvači natuknuli bi da nikada nismo niti imali tradiciju. U takvoj gužvi čovjek bi možda rekao auditoriju da se oni dogovore u vezi nekog univerzalnog objašnjenja pojma, ali nažalost diskusija će najvjerojatnije doći do «slaganja o neslaganju», tako napornom i bezličnom rezultatu koji jedino što napravi jest da prekine potragu za istinom u razgovoru. Razlog tom sudaru jest različita interpretacija konkretne književne povijesti- konkretnih datuma i konkretnih dešavanja u inom mediju- da ne spominjemo konkretne teorijske pravce i njihova dijela. Tako već nadrealisti smatraju da književna evolucija staje nakon Rimbauda, da su sva dijela proizašla nakon njega tek «usputna» te da ne utječu na pisanu umjetnost u većem omjeru. Da li je zaista tako? Da li nadrealisti zapravo žele reći da avangarda ne postoji, iako je upravo ona pravac koji je uvelike utjecao na njihovu teoriju i «praksu na daskama»? Na ova pitanja nitko nije odgovorio dosad, iako su zapravo temelj svake daljnje diskusije.
Od teoretičara se očekuje da odgovore na povijesna pitanja u vezi književnosti iako se ne mogu složiti s njenom interpretacijom. Čovjek bi rekao da je tako sa svim povijestima, od nacionalnih do filozofskih, ali smiješno je reći da ne postoje zajedničke točke interpretacije u svakoj od njih. Ovaj problem književne povijesti važan je za razumijevanje Novog Kazališta, jer pokušava pronaći uzroke njegovog nastanka. Uzroke koji još više dodaju zbrku u ovoj povijesti.
«Novo Kazalište» ima mnogo drugih naziva. Jedan od njih je i «Alternativno Kazalište». Iskreno govoreći, smatram da su ta dva naziva kontradiktorna jedan prema drugome. Naime, ako je nešto «novo», tada je zamijenilo «staro» i više ne postoji uz njega tj. nije mu «alternativno». Da bi doznali pravi naziv ovog teatra moramo otići u prošlost i ustanoviti da li je reagirao na prethodnu stilsku formaciju ( i postao «nov») ili se samo nekako «pojavio» u svojoj «drukčijosti» ( te se počeo odnositi alternativno prema tradiciji). Da li je Novo Kazalište produkt evolucije ili mutacije kazališnog medija?
Ali naravno, vraćanje u prošlost znači vraćanje kroz povijest, a već smo rekli da ne možemo tu potragu nastaviti bez univerzalno prihvaćene interpretacije povijesti kazališta. Ako sad kažem da je Novo Kazalište proizašlo iz avangarde, oni nadrealisti od prije će me napasti jer drže da je avangarda «stilska» svaštara. S druge strane, neki drugi teoretičari smatrati će nadrealizam dijelom avangarde, tzv. «-izmom».
Da ne ulazimo u nepotreban konflikt , recimo vrlo jasno da Novo Kazalište prije svega reagira na realističnost. Realizam, kao kruna ovakvog prikaza umjetničkog doživljavanja stvarnosti, nastavljen je avangardnim «-izmima». Uglavnom, ta stremljenja koriste «postdramsko» u svojem nastupu iako taj izraz neće biti u koristi barem do početka sedamdesetih. Novo Kazalište dakle već u početku prošlog stoljeća počinje formulirati svoj položaj. Avangarda odbacuje realnost te na gledatelja djeluje drukčijim metodama, koje je Novo Kazalište prihvatilo. Ako «evolucija» dramskog izričaja reagira na prethodnu stilsku formaciju, tada je Novo Kazalište zapravo normalna reakcija na realizam. Avangarda je udarila temelje njegovim praksama, njegov sustav prikazivanja stvarnosti više nije u «Tolstojevskim» dijalozima. Njegov sustav prikazivanja gledatelju ne daje «pročišćenje» kroz emocije likova već «proživljavanje» kroz boju, pokret, zvuk, podsvijest....
Ipak, ako se radi o novom stadiju evolucije teatra, zašto ga nazivamo «alternativnim»? Zašto nije prevladao nad realizmom? Zašto nije medijski izloženiji? I zašto realizam još uvijek drži prevlast u našem društvu? Drugim riječima, zašto postoje neke interpretacije povijesti kazališta koje kažu da je Novo Kazalište «mutacija» u evoluciji teatra, nekakva pojava koja je preživjela usprkos svojoj «drukčijosti». O tome ćemo se baviti u idućem poglavlju.
Post je objavljen 15.08.2006. u 16:21 sati.