Marketing
I would set myself on fire for you....
Nisam se ovako veselio nečemu od onog Božić kada sam bio dijete posljednji put. 1996. ako se ne varam. Tada se vjerovao još u sve ono u što danas ne vjerujem, u ljudske vrline, u ljepotu i neiskvarenost, u moralnost i poštenje. Nisam ni bio svjestan da je deset dana prije moja majka dobila otkaz i da počinje teško razdoblje. Nisam bio svjestan da je to prva poslijeratna godina i da tek sada zapravo počinu sranja. Bio sam mlad, sretan što je pao snijeg i što mogu u toplini svog doma slušati na kazetama omiljenu glazbu i čitati knjige.
Veselio sam se božićnom ugođaju u našem skromnom stanu i u našoj maloj ali sretnoj obitelji, veselio sam se dječjoj polnoćki u osam navečer (koja mi je ionako bila draža od one „odrasle“, jer se više pjevalo i bilo je više mojih vršnjaka s kojima sam se mogao iskrasti za vrijeme propovijedi i zapaliti cigaretu iza crkve, strepeći i drhteći na hladnoći cijelo vrijeme kako će nas netko uhvatiti.), veselio sam se pravom vukovarskom fiš-paprikašu koji će tradicionalno spremiti naša susjeda izbjegla iz Vukovara (onome koji pali i žari usnu šupljinu poput žestoke rakije i nakon kojeg sam uvijek željno ispijao polulitrenu kriglu cedevite od limuna), a što je najvažnije bio sam se veselio poklonu koji ću otvoriti nakon što si majka, sestra i ja čestitamo Božić u ponoć. Znao sam da mi je majka uslišila želju i kupila mi knjige. Nije mi bilo bitno uopće koje su, bilo mi je drago što je s iskrenom radošću kupila ono što sam najviše volio, jer u tome periodu sam gutao knjige kao lud, sve što je bilo tiskano me je zanimalo. Gutao sam sve od dječjih romana tipa Pet prijatelja do enciklopedijskih članaka (što će mi se sve dvostruko i više isplatiti u gimnaziji). Da, bio sam sretan.
Ne znači da mi je daljnji život nakon toga bio samo muka i patnja, bilo je naravno lijepih i sretnih trenutaka, ali taj Božić mi je ostao u sjećanju kao vrijeme kada sam posljednji put bio sretan kao dijete.
Sve do danas. Danas sam se u tramvaju kada sam se vraćao kući uhvatio kako se smiješim i veselim tvom povratku. Odjednom mi se sve tako poklopilo, NOFX su mi veselo pjevušili u uho kako su sretni što je ponedjeljak, proveo sam jednu ugodnu večer s prijateljima, a onda mi je samo Tvoj osmijeh iskočio pred očima i uzbuđenje je u meni poraslo kao u kakvom dječačiću kada mu otac obeća da će sutra na pecanju prvi put držati svoj vlastiti štap... Pomislio sam kako ću Te u sutra u ovo vrijeme držati u svom naručju i šaptati Ti koliko mi značiš, govoriti sve ono što sam Ti rekao već milijune puta, ali nikada nije naodmet ponoviti tako da uvijek budeš svjesna toga. Poželio sam skočiti na noge, zapjevati s NOFX-om iz sveg glasa, Thank God it's Monday, skakati i pogati u tramvaju kao luđak sam sa sobom, ali umjesto toga sam se samo još više okrenuo ka prozoru i razvukao usta u najiskreniji osmijeh od toga Božića.
I sada sam shvatio svoju zabludu. Prvu put nakon tog Božića bio sam tako sretan jednog drugog dana. Onog dana kada sam prvi puta prilijepio svoje usne za Tvoje i od tada su Ti trenutci sreće sve češći. Hvala Ti. Hvala Ti što postojiš, što si ono što jesi, što si ono što volim, što si ono što jedino želim. Svakog dana zahvaljujem Bogu što mi je dao toliko sreće da upoznam nekog tako divnog poput Tebe. Zahvaljujem što sam napokon upoznao nekog tko će nakon svih godina nesreće i usamljenosti stati uz mene i stajati sa mnom dok zajedno lijemo krv dok dušmani nasrću svom silinom, ti si moja zidina koja će me braniti od sveg zla, moj štit koji će otjerati sve demone samoće i ogorčenosti dok god me voliš. A onog dana kada padnu moje zidine, past ću i ja iscrpljen i usnut ću vječni san sretan što sam imao Tebe. I will follow you... Lay down my life... I will die for you... This very night... Volim Te.
Post je objavljen 15.08.2006. u 01:53 sati.