(Bonvi & Cavazzano: La Citta; Bonelli, 1998.)
Nema nekog smisla ovdje vam prepričavati Bonvijeve scenarije za četiri i pol epizode "Grada", objavljene u Bonellijevoj čudnoj ediciji "I grandi comici del fumetto". Kad bih vam ih prepričao, slegnuli biste ramenima jer na nivou sinopsisa to i nisu neke priče. Male ideje, bez obrata ... zašto bi to itko htio napisati, nacrtati objaviti? Ali sve je, baš sve je ovdje u izvedbi. U likovima koje, jednom za promjenu, pamtimo i kad knjiga završi žalimo što je završila. U detaljima koji su svaki za sebe napola bezvezni, a zajedno tvore jedan jedinstveni svijet. Na osnovi ono malo Sturmtruppena koje sam čitao, nisam nikad mislio nešto naročito o Bonviju, ali sada mi je baš došlo da ga čitam još.
Nema nekog smisla ni objašnjavati vam zašto su Cavazzanovi crteži maestralni. Još uvijek se (ovisno o generaciji ) sjećamo njegove lakoće i vještine s "Kapetana Rogersa" ili raznoraznih Disneyevih stripova ... ipak je čovjek natukao tisuće stranica i negdje ste ga morali sresti. No ovdje, u "Gradu", Cavazzano je možda najbolji što sam ikad vidio. Po nervoznoj, raznovrsnoj liniji rekao bih kako je strip tuširao sam, a po svemu ostalom - nepogrješivoj karakterizaciji, kadriranju, pokretu - ne treba ni govoriti da je u vrhunskoj formi. Na prvi pogled, Cavazzano kao Cavazzano; na drugi i sve ostale, strip kojega bih mogao listati do u beskraj.
Nema smisla ni kratiti Castellijev sentimentalan uvodnik (Bonvi je poginuo između trenutka kada je napisao "Grad" i časa kada je isti objavljen), pročitajte ga čim budete mogli. Pročitajte, ovoga puta za promjenu, i Bonellijev uvodnik jer nije regularno mlaćenje prazne slame već sadrži trunku stvarne emocije za strip i ljude koji ga rade, trunku bez koje ta velika kuća ne bi nikad mogla postati ono što danas jest.
Smisla zato ima još jednom podvući kako nam se u sivo kolovoško jutro još može dogoditi skoro pa zaboravljen osjećaj: oduševljenje neočekivanim, ganuće dobrim stripom.
(mcn)
Post je objavljen 14.08.2006. u 09:58 sati.