Pužu, mužu, pusti roge van...

Vrtlari ne trpe puževe u svojem vrtu: smatraju ih štetočinama.
(Puževi zaista mogu, ako se namnože, u vašem vrtu napraviti pravi "dar-mar".)

Ja, međutim, očito nisam tipičan vrtlar. Jer - ja volim puževe, osobito one s kućicom.

Povremeno, kao ovoga proljeća, kada se puževi (s kućicom a i golaći) prekomjerno namnože, počinjem se zaricati kako ću konačno tome stati na kraj.

Odem u biljnu apoteku i kupim PUŽOMOR.

Vratim se kući i sama sebi (opet, odlučno) kažem:

Sutra konačno MORAM tome stati na kraj!

A sutra, kada treba prijeći u akciju uništavanja puževa, ja jednostavno - nemam srca za to.
I pužomor ostaje, neotvoren, na polici u šupi.
(Moram smisliti kako ću ga se sigurno riješiti: Možda da ga vratim u biljnu apoteku?)

Ja jednostavno ne mogu potrovati ta ljupka stvorenja u svojem vrtu.
(Osjećala bih se kao Lukrecija Bordžija!)

A - i otkuda mi pravo na to?

Otkuda, uopće, pravo ljudima da neke druge stvorove smatraju - štetočinama?
A tko je najveći štetočina na našem dragom plavom Planetu?

I tako ja, nakon navedenoga "unutarnjeg monologa" viškove puževa pokupim u vrećicu i otklipšem do Pampasa. Pustim ih u travu, podalje od tuđih vrtova.

Napomena: Slična priča ponavlja se gotovo svakoga proljeća.

Post je objavljen 15.08.2006. u 13:34 sati.