Za Hospitality club sam saznala čitajući Teejin blog. Učlanila sam se čim sam saznala o čemu se radi, postala sam član 23.7., dakle nema ni mjesec dana. Nije prošlo ni tjedan dana kad sam dobila prvi mail. Dva dečka iz Francuske tražili su prenoćište kod mene. Pogledala sam malo profil jednoga od njih i vidjela da ima tek 19 godina, ne znam zašto ali imala sam totalno pozitivan osjećaj. Odgovorila sam na mail, ali niti u jednom trenutku im nisam obećala smještaj. Upozorila sam ih gdje dolaze, ali naglasivši da odavde mogu dalje krenuti gdje god žele, ako žele na Plitvice nije im daleko, ako žele na more isto tako. Nakon kratkog dopisivanja dobila sam mail s viješću da kreću za Hrvatsku. Polako sam se zezala s frendicama kako će doći, ali da ne znam gdje će spavati, ali nema veze, već ćemo mi nešto naći. Mami sam nešto spominjala o njihovom dolasku, ali tati ništa (to mi je valjda najveća greška).
Jučer sam napokon dobila poruku da su u Zagrebu i da dolaze u Lički Osik (da ne zaboravim-zvani L.O. city). Mislim da do tog trenutka nisam ni sama vjerovala da će doći. Ali kako kod mene sve pođe po zlu tako je pošlo i jučer (naravno uvijek sam si sama kriva). Kao prvo nisam imala auto (treći kvar za redom, tako već mjesec dana), padala je užasna kiša, a oni su trebali doći na željeznički kolodvor u Gospić koji je malo više stopa udaljen od centra. Trebala sam uzeti bratov auto, ali kako to opet ide, baš jučer je tata kasnio s posla (a da stvar bude gora još uvijek nije znao da Francuzi dolaze). Oko 6 navečer su se javili da su došli, a nisam mogla pred njih. Mislim da su lagano gubili strpljenje pitajući hoću li doći po njih, no jednostavno nisam mogla. I baš u trenutku kad je tata došao s autom, čula sam od susjede da me traže ispred kafića koji je točno ispred moje zgrade. Ajme majko, što ću sad?, zamolila sam Milejn da ide s nama, gotovo sam ju dovukla pred njih (ne da nije htjela ići, već jednostavno je to bila trema-ak se može tako reći). Odmah smo se prepoznali, nasmijali, koliko smo god mogli i odvela sam ih u jedan kronerski birc koji zna katkada poslužiti za dobru partiju bilijara ali trenutno je i ta usluga bila izvan funkcije, e moji dečki gdje vi dođoste…
Uglavnom, razgovor je tekao glatko, koliko god je mogao s obzirom na naše (ne)poznavanje engleskog. Clement je bio prevoditelj za svoga frenda Jeffa kojeg zbilja nisam mogla pohvatati tako da je bilo zgodnih situacija, a Milejn i ja smo se već nekako snalazile. Dečki su nam se odmah pohvalili kako su zadovoljni Žujom (prilikom izgovora "Ožujsko" podsjetili su me na one reklame za Karlovačko tijekom SP), pogotovo jer naša boca nije tak mala kao njihova, a ni skupa…
Sve to vrijeme u bircu sam razmišljala kamo ću s njima, nije mi preostalo ništa drugo nego da kažem tati «sretnu» vijest. E to je bilo ono najgore, dovela sam dečke k sebi, bili smo u sobi, mama im je dala i večeru, a sve to vrijeme tata je spavao u susjednoj prostoriji. Uhvatile smo ga onak iz sna i morala sam «pucati». Razgovor i nije bio baš neki, mislim da nije vjerovao svojim ušima što ga pitam, to je bio za njega smak svijeta, dok sam se ja i dalje pitala što ima loše u tome da ih primimo na jednu večer. Ako ćemo o pozitivnim stvarima smatram da ih ima dosta, ako ćemo o negativnim smatram da se tu nalazi samo neki pesimizam, ili primitivizam prema strancima. Tata je govorio:»u redu, punoljetna si, radi što hoćeš». To je ona spika kad kaže u redu ali u redu znači «jesi li ti normalna?». Ali što je tu je, nije bilo više povratka, dovela sam ga pred gotov čin, ali sve ono kasnije me je navelo da ipak malo bolje razmislim o svemu (s tim da mi nije žao što su Francuzi ipak došli). Mogla sam sve to drugačije napraviti, ali da sam tati rekla ranije onda pogotovo ne bi pristao, a ja i tak nisam imala namjeru da ih vodim doma, no eto spletom okolnosti ipak se dogodilo. Da ne duljim, ipak sam uzela bratov auto i nas četvero je krenulo u grad. Nismo se ništa sređivali, bila sam sva mokra od kiše a još su nas Francuzi zabrinuto pitali kako će u grad bez prikladne odjeće budući da kod njih fensi šmensi kafići zahtijevaju cipelice, odijelce ili što god već…
Za početak smo sjeli u neki isto tako kronerki birc u koji sam ušla prvi put, ali bilo je tiho (koliko god je to u bircu moguće) tak da smo mogli normalno razgovarati. S Jeffom je sporazum išao malo teže, ali Clement je pomagao svima, živio je nekoliko mjeseci u Americi tak da mu engleski nije bio problem. Inače dečki su zaključili da je kod nas mnogo bolje gledati tv jer nema sinkronizacije i da zbog toga znamo bolje i jezik što je uostalom i istina. Vrijeme je brzo prolazilo, otišli smo u disco, upoznali ih s nekim našim frendicama i sve je bilo super. Jedino je bio malo problem što su dečki i u discu pokušavali voditi «dubokoumne» razgovore, a tamo je to jednostavno nemoguće. Nekoliko puta sam se zatekla kako klimam Jeffu da se slažem s njim, a onda bi skužio i rekao:»you don`t understand me». Malo mi ga je bilo žao, ali što ćeš, svejedno je rekao da mu je bilo lijepo, a čak je i zaplesao s našom «spasiteljicom» Mateom. Iako je sve bilo ok, još uvijek me mučilo što ću sutra (tj. danas) s njima, izgledala sam opušteno ali i niije bilo tako. Već negdje oko pola tri dok sam se nadglasavala s Nenom došlo mi je zlo. Bila sam gladna, umorna, pod stresom radi tate tak da je to ipak malo ostavilo posljedice. Nena mi je donijela vode i odlučila sam da je ipak najbolje da krenemo. Za to vrijeme Francuzi su bili vani, malo smo ih sačekali i u tri smo bili doma. Smjestila sam ih u svoju sobu, a ja sam otišla u boravak. Mama ja bila budna, situacija nije baš bila bajna, tata se jako ljutio kad sam otišla u grad tak da nisam mogla ni zaspati. Ujutro sam bila budna kad je on ustao, nije mi ništa rekao, možda je tako i bolje…
Uglavnom čim je izašao van morala sam probuditi Francuze i upozoriti ih da moraju ići. Bilo je tu nekih planova da ih odvedem nekud, ali sve je palo u vodu. Bili su totalno zbunjeni, ispričala sam im se sigurno deset puta što ih budim i «tjeram» ali jednostavno sam morala. Dala sam im vremena da se spreme i kad sam ušla u sobu bila sam oduševljena kad sam vidjela da su zategli i krevete za sobom, ma dečki su bili zaista sjajni, ali ja sam loš domaćin.. Na brzinu smo se rastali i to je to. Bili su totalno izgubljeni jutros, nisu znali ni kojim putem krenuti, ma ništa, ali su uzeli svoje naprtnjače i otišli. Poslijepodne smo se čuli, stigli su sretno u Split i sad će dalje po Splitu, otocima i cijelom našom obalom natrag stopom do Francuske…
A ja poslije? Mislim da tata ne priča sa mnom (kako dokazati da nisam ništa loše napravila osim što sam odlučila pomoći ljudima?). Prikrala sam se u svoju sobu, ležala neko vrijeme a onda opet sve to prepričala ponovo s Milejn bez obzira što smo obje bile nazočne cijelo vrijeme. Svaka je pričala svoju priču a opet bi se sve svelo na isto, koga briga, nama je i tak bilo zabavno.
It`s ok, tako bi rekao Clement koji nam je lijepo objasnio kako voli ovaj način putovanja gdje može upoznati ljude, područje, «uči» u naš život na jedan dan (i ostati živ) i sve što ide uz to. Inače pokazali su nam svoje mjesto Annecy, zbilja je prekrasno, ali nije im smetalo ni ono što su vidjeli ovdje. Poprilično ih je zanimala situacija ovdje, granice s Bosnom i Slovenijom te pitanje zašto Hrvati ne vole Slovence? Zbilja, zašto? Zanimala ih je situacija u Libanonu, tek sam danas čula novosti…
Ono što mi je super kod njih je ta sloboda koju imaju. Mada ni oni nisu zadovoljni situacijom u svojoj zemlji, vele da im onaj Jacques Chirac pokrade sve živo. Na koga li me to podsjeća???
I poslije? Odgovorila sam na još neke mailove, ovaj put definitivno odbijam sve ostale koji su tražili smještaj. Za sada je ovo sasvim dovoljno, barem dok ne steknem nešto svoje da mogu primiti koga želim. Francuze sam željela ugostiti, i kako god zvučalo ipak sam donekle uspjela. Sad mi samo preostaje da ipak odbijem ljude jer zbilja ih nemam gdje smjestiti, ali vi koji se ne bojite i niste skeptični prema ljudima koji jednostavno uživaju u životu učlanite se u klub i primite nekoga.
Ok, nisu tako svi dobri ljudi kao naši junaci iz današnje priče, ali vi ste ti koji odlučujete koga ćete primiti. I ne zaboravite, isto tako može vam zatrebati pomoć i znate kome se možete obratiti. Ali sad da ja ne bih tu nešto moralizirala bolje da prestanem. Neka svatko radi kako ga volja…
Post je objavljen 13.08.2006. u 22:38 sati.