Marketing
Još malo o Barčot Doku...
Prvi mol/most do Barčot doka je most barbe Anteta (obožavam to Luško sklanjanje – Tinota, Zermeta, Anteta...), udaljen nekih 60-70 metara. Tamo se kupala starija škvadra. Mi smo stalno bili na mom. Navečer kad bi opustilo, znali smo uz žabice u more bacat i kamenje u neki cilj (tipa boce, plutajućeg Švabe ili glisera koji bi vozio preblizu obale) i onako iz fore znali bacat prema drugom mostu. Te 1990. smo već bili ojačali, a ja sam se vratio na godišnji s putešestvija po jugu Srbije, sjeveru Kosova i zapadu Makedonije. Gile je bio najjači, ja najslabiji, ali nisam posustajao i svaki dan bacao sve dalje. Ali nikako nisam uspijevao baciti baš do prokletog mosta. Samo kad bi Gile bacio svom snagom znalo bi se čuti «Tok!» kad bi kamen udario u kamen. Nama ostalima - samo razočaravajuće «Ćuf».
Zadnji dan ljetnog odmora 1990. (jer sam se vraćao u Vranje na zadnjih mjesec dana JNA a Gile i ekipa u svoje rodne gradove), stajali smo na Barčot Doku i bacali kamenje prema onom Barbe Anteta čiji gazda srećom nije bio u blizini - jer bi ispizdio što mu hićemo kamenje u njegovo područje koje bi on onda nadrkan micao van preko zime. Ljeto je bilo gotovo, napričali smo se, okupali i zapili više puta, Jugoslavija se raspadala, znali smo da je nešto čudno u zraku i atmosfera je bila nekako kisela. Nismo bili opterećeni politikom jer smo bili klinci, živjeli smo u svojim srednjim slojevima Tuzle, Sarajeva, Beograda, Zagreba i uživali u pričama o sportu, glazbi i putovanjima. Padao je mrak a Gile mi je dodao kamen, malo obliji i izduženiji od drugih. Rekao je – «Sad ga imaš». Zaletio sam se i okinuo. Nakon duge stanke čulo se «Tok». Uspio sam!
Kasnije sam na Rabu zbog bacanja kamenja i oklade ostao bez duge kose da, imao sam čupu i predavao u više škola pod nadimcima Profa i Učo),
a Gileta više nikad nisam vidio. Neki Srbi su se ove godine vratili u moju uvalu na Korčuli nakon punih 16 godina. Niko ih ne dira i ne događa im se ništa. Kao da ničeg nije ni bilo. Zašto je bilo rata, zašto su ginuli moji prijatelji, zašto više nema srednjeg sloja, zašto zločinci nisu kažnjeni, zašto govna vladaju i zašto su tolike mladosti naprasno oduzete, pitao sam se dok sam gledao svečanu emisiju u povodu Oluje. Nisam dobio odgovor.
Moja uvala je tih godina bila Jugoslavija u malom, jer je Korčula bila dovoljno daleko od Zagreba, a dovoljno blizu tadašnjem ostatku države. Bosanci su svirali gitare i pričali viceve, Srbi su nam karali komade, Slovence niko nije kužio, i sve u svemu bilo je zabavno. Ja sam pizdio što nikad nisam bio sam u kući i što moram kopat krumpire, farbat barku, popravljat krov i šegat mindule, a oni što ostajem dva mjeseca umjesto dva tjedna kao svi ostali. Ali za pivce smo uvijek imali vremena.
Još jedna prednost Korčulanskog centra svijeta i same Vele Luke (koja nema trajektnu vezu s Dubrovnikom ali ima dubrovačke registracije) je i ta da se do devedesete pila isključivo Nikšićka piva. Pred tih 16 godina još nisam znao razliku između žuje i karlovca, ali Nikšić ih je šio za deset kopalja. Iako je danas u totalnom kurcu jer se puni u Mađarskoj.
Imao je Nikšić par nekih trebjesastih medalja nacrtanih na etiketi kao i uostalom svaka piva. Baš kao što i svaki jadničak naše estrade vjerojatno ima pobjedu na nekom festivalu tipa «Dani mlade vinove loze Tučepi '98» ili ono što sam neku večer zbog mamurluka propustio u Blatu– «Festival šaljive pjesme» na kojem su nastupili Nenad WetMa, Nano Pršo i Kuzma i Šaka Zulu. Zvao me DJ Seljo, ali noć prije nam se omaklo. Naime, slavio se moj ulazak u 37-u godinu i odlučili smo popit sve iz Plafa.
Te večeri sam se pretrgo alkoholnim čudesima u Plafu i šire. Što se i vidi iz priloženog.
Dokaz da sam se prilično strgao došao je u vidu jutarnje meke stolice klasičnog naziva «Pijano govno» koje je pobilo sve bakterije u zahodu, spržilo onu mirišljavu plastiku, potjeralo moju familiju u šetnju i ogulilo lazuru sa stropa. Drugi dokaz je da sam se drugi dan probudio u devet i po u Kliu zatvorenih prozora na pola puta između Vele Luke i kuće. Naravno da se ne sjećam detalja, ali me malo zabrinuo detalj da sam sanjao kako mi se upucava zgodni Talijan na plaži i da sjedimo na rivi a ja ga držim za... Uglavnom, probudio sam se sav znojan držeći mjenjač. Sam.
Više ne pijem.
Treći dokaz zbog kojeg i danas snosim posljedice je da sam htio podmitit barmena da u tri od četiri koktela stavi Likvi za suđe, pa kad me odbio onda sam Likvi stavio sam. I onda, kreten, popio jedan od ta tri.
Naravno da je stari sutradan za ručak taj dan ispekao kraljevske ciple koje je lovio cijelu zimu, a baka i mama skuhale najbolji kupus na lešo na svijetu. A meni u ustima govno od sipe triperašice...
Kako bi rekao Žare (prvi slijeva, desno je legenda Zerme),
pretvaram se u staru omudinu.
Koja dobra riječ. Omudina. Stavljam je za prijedlog riječi mjeseca. Di je sad Jasmina Nikić. Je li ona u rodu Nikoli Nikiću (trener mi reko da čuvam Protasova, a ja krivo skonto pa čuvo prostor & još puno puno toga...)? Jel je stid zbog toga? Zašto Knjaz ne napravi mjenjačnicu s njih dvoje? Knjaaažeee...
Zbog nekih čudnih razloga morali smo nazad s Korčule. Moji su inače malo teži ljudi, a ni Miha nije baš laka, pa je tako zaključila da bi to bilo previše. A to se nažalost taman potrefilo s mojim rođendanom pa sam bio malo u bedu. Jebat ga, prošle sam godine isti dan proveo istražujući utjecaj nekih fungha na izgled kanala rijeke Amstel uz potoke istoimene pive i općenito sjajno raspoloženje (doduše uz čudna probadanja u predjelu jetre). Ove sam ga godine proveo u Klitu kasneći na trajekte bez voznog reda pokušavajući tri sata na magistrali obić prekrasan volvo talijanske registracije, mamu mu jebem da mu jebem sporu. Ali eto. Ujutro kad sam se probudio godinu stariji, obećo sam si manje radit, imat više para i puno više se družit s Juniorom. Ostvarilo se dabogda.
Igoru se ostvarilo za Harleya. Svaka mu čast!
Kad sam zaželio želju, uzeo sam kamen i bacio ga prema mostu Barbe Anteta. Ruka mi je otpala, u glavi su se pojavile one svjetleće zvjezdice od napora, a sadržaj želuca krenuo u visine. Osluškivao sam par sekundi i čuo «Toć». Život ide dalje...
Post je objavljen 14.08.2006. u 09:00 sati.