Preubijena sam. Nisam se pošteno ispavala već par dana i što je najgore, kao da ne mogu stisnuti oči i zaspati...
Jučer sam se jednostavno onesvijestila u krevetu i probudila rano ujutro s napaljenim mužjakom pored sebe koji pokušava insinuirati akkvo zadovoljenje...ma tko ih ne bi volio.
Bio je zanimljiv ovaj vikend...ništa pretjerano posebno ali dovoljno dobro da budem sretna i nekako smirena...kao da me je krenulo konačno. Danas, posao, rad rad i samo rad - nema odmora dok traje obnova i ostale parole
Slobodna Dalmacija objavila je adrese nekih blogova koji javno podržavaju anoreksiju ili bulimiju. Iste neću navoditi no prema onome što sam pročitala, moram priznati da nisam bila svjesna o koliko velikom problemu je tu zapravo riječ. Iskreno se nadam kako je većina istih ipak znak enkog pozerstva i tinejdžerskog bunta prije nego ozbiljnih psihičkih problema. Jer, budimo realni, mršavost je u redu - ali nevjerojatno inzistiranje na tome da ti kosti vire iz tijela - baš i nije.
I na kraju krajeva, meni već okolo viču da nešto pojedem (a zaista nisam premršava - 172/55) a kamoli neće nekome tko na 175 centimetara ima jedva 48 kg. Užas!
Nadam se da ću se danas naspavati...gledati filmove, ležati u krevetu i ne raditi ništa.
Wish me luck.
Za kraj, najbolji od najboljih:
Pablo Francisco u Little Tortilla Boy
Post je objavljen 13.08.2006. u 12:34 sati.