Trebalo je napustiti sve. Grad koji sam voljela, osut bombama savezničkih snaga, svoj dom, sve. I bila sam spremna ostati bez svega osim onog, što na brzinu uspjeh, drhtavo strpati u dvije ogromne torbe.
Ali nisam mogla bez njega. A negdje krajičkom srca svoga osjetila sam da mi ga žele oteti. Sad znam da nisam pogriješila. A ni oni, jer nisu znali drugačije. Bilo ih je isto strah kao i mene. Isti potmuli strah što bubnja ušima, sliva suze, drhti ruke. Onaj što budi u gluho doba, priječi jelo, zaboravlja vodu. Poznati osjećaj grčenja, smetanja, obezglavljenja. Znam kako su se osjećali. Nisu ni oni htjeli bez njega. Voljeli su ga.
Bila sam jača od njih, digla sva oružja. Mačeve, sablje, prijatelje, spremni i do samog Ministra. Srce svoje stavila na vidjelo da ga ne izgubim. Prevarila ih. Otputovala na otok, tamo obolila, prijatelji mi pomogli da se izliječim, čak i bivši neprijatelji bili srcem uz mene. Ozdravila i otišla na jedino mjesto gdje sam se osjećala sigurnom.
Sad kad su prošle godine moj je ratnik poodrastao, stasao i treba birati. Između mene i njih. Ponovo
Ja sad opet laćam se srca svoga. I suze teku ponovo i dižem sva oružja. Umotala darove, spakovala sjajno i potrebito. Ne bi li mi oprostili. Opet ih varam, jer oni misle da to ne radim zbog oprosta. Barem znam da sam pokušala, pa ako uspije, bit ću sretna. Mada mislim da su mi odavno oprostili. Onda kad nisam ni primijetila. Ali ja sebi nisam do sada.
A ratnika moga puštam da bira. Opet ne bi li mi oprostio. Mislim da on to zna. Njega mi teško varati. Zna on srcem. Pa ja ga učila. Stalno me pita ovih dana jesam li dobro, osjeća da sam srca latila se, da ono titra danju i noću. Jesam, odgovaram mu, a on se boji. Kad me bude vidio, znat će. Da volim. Drugačije nego ikad do sad.
I znam da je ljubav najjača.
Da svih oružja se laća.
Pa i mača.
One koji ne vole obraća
I strah nadjača
Usred suza plača
Teško shvaća
Da je najjača
Post je objavljen 13.08.2006. u 05:00 sati.