Miris njene kose vratio ga je ljetu. Ona je ležala na stijeni, kao uvijek, polunaga igrajući se s perlama sunca na svom trbuhu. Shvatio je da ljubi morsku sirenu; lice žene koju je želio prekrio je val. Postao je čovjek riba; ljubav je opet bila zamka za njega, kao i čarolija te igre...Znao je da je okovan u carstvu plavetnila, ona se popela na vrh stijene i skočila lomeći ledeno dno svojim nožnim prstima...Opet je bila tek odraz daleke svjetlosti
što probija površinu ; on je čekao da se rasprši pod zamahom njegovih peraja i ponovno skoči sa stijene. Tako je jedino mogao posjedovati njenu bezimenost, njenu iluzornost, njenu metamorfozu...
Post je objavljen 12.08.2006. u 22:20 sati.