Pregled posta

NEDJELJA:BIBLIOTERAPIJA (terapija čitanjem i pisanjem)

13.08.2006.g.

Dragi svi! Odlučila sam u nastavcima objaviti svoju knjigu TAKTILNA KOMUNIKACIJA, TJELESNA INTELIGENCIJA, Vi ćete biti prvi koji to čitate, prvi moji kritičari i jedini moji recenzenti.........svaki vaš komentar će mi biti dragocjen......ne očekujem pohvale radi pohvala...........dapače, očekujem pošteno „suđenje“........ Danas objavljujem uvod..........nabrusite jezike.......i ne zaboravite, vi odlučujete hoću li nastaviti, a ako ikada ovi tekstovi dođu u korice uvjetovat ću da u njih uđu i vaši komentari.......Dakle, bit će to svojevrsno vaše dopisivanje osnovnog, polaznog teksta..... Uvod je nešto duži i moram ga staviti u komadu, no slijedeći nastavci će ipak biti podijeljeni u manje cjeline...........vaša Irida



TAKTILNA KOMUNIKACIJA,
TJELESNA INTELIGENCIJA (I dio)

1 slika = 1 000 riječi
1 dodir = 10 000 riječi

„Mi nismo ljudska bića koja prolaze
kroz spiritualna iskustva;
mi smo spiritualna bića koja prolaze
kroz ljudska iskustva,
da bi odrasla.“ (Erica Jong)

Uvod

Iako se bavim primarno duhovnim radom moram napisati ovu knjigu i ona neće biti samo duhovna. Naime, pokušat ću pomiriti duhovnost i tjelesnost koje već dugo žive u sukobu, a trebale bi biti cjelina na istom poslu. Iskustvo ljudskog života je jedinstveno ali ga je nemoguće ostvariti u punini, ako ne iskoristimo najbolje od oba svijeta.

Živimo u vremenu u kojem je kult tijela dosegao granice apsurda, pa ipak nam je tjelesna inteligencija na najnižoj mogućoj granici od postanka svijeta. Sportski rekordi su razmaknuli granice ljudske izdržljivosti i upornosti, izgled je mjerilo uspjeha i prihvaćanja. Cvjetaju sportska, kozmetička i porno industrija. Sve je posvećeno tijelu, saloni za masžu, fitnnes, aerobik, pilates i drugi centri, pa ipak nešto krucijalno ne valja. Moderni čovjek je sve bolesniji i nesposobniji da ostvari osobnu sreću. Partnerski odnosi su u krizi u cijelom svijetu, urbana kultura proizvodi sve više samica i samaca, mladi sve teže uspostavljaju zdrave partnerske odnose, a ako ih i uspostave ne znaju ih održati.. Neprilagođenih je sve više. Slijedom toga je i sve više psiho-mentalnih poremećaja i suicida. Već nabrojane industrije slijede kemijska i farmakološka industrija, natječući se tko će stvoriti čarobniju pilulu za sve ljudske nedaće. Ovisnosti o drogama (pa i o lijekovima....!?) je sve više. Agresivna sredstva za čišćenje truju okoliš i povratno, naše tijelo.

Iako smo se u zadnjih 15 g. raspisali o svim mogućim inteligencijama, čini se da u praksi nema pomaka. Možda ipak nismo uzeli sve u obzir. Ezoterijski pokreti XX stoljeća su doprinijeli približavanju Istoka i Zapada, a istočnjačke duhovne spoznaje su doprinijele rađanju tih «novih» inteligencija. Pa tako smo uz dobri stari IQ dobili i emocionalnu inteligenciji (EQ), pa iza toga suštinsku ili duhovnu inteligenciju (SQ). Mislim da je upravo sada vrijeme da progovorimo i o tjelesnoj inteligenciji KQ (korpus-tijelo), A nakon nje treba napraviti i integralnu (cjelovitu) inteligenciju CQ koja se nužno treba iskazati kao sinteza svih nabrojanih Q-a, jer upravo o toj sintezi ovisi sposobnost za sreću.

Religiozna praksa se bavi svojim područjem i svojim krutim dogmama sve je udaljenija od potreba modernog, dezorijentiranog čovjeka. Ezoterijski krugovi najčešće pribjegavaju brzim, instant metodama, skrpljenim, napabirčenim, vrlo raznorodnm znanjima, koje isto tako imaju kratkoročan rezultat i vijek trajanja. A problemi se množe brže od raznoraznih tehnika pomoći i samopomoći. O tom velikom prostoru ljudske patnje ću pisati.

Svi oni primjeri iz moje prakse: pretilost, bulimija, anoreksija, impotencija, frigidnost, spolna dezorijentiranost, mobbing, bulling i nevoljenost svake vrste, pripadaju području tjelesne inteligencije i diktirat će ovu knjigu.

Taktilna komunikacija je najstariji oblik komunikacije i bila je i ostala rječitija od svih riječi kojima se čovjek može domisliti. Naravno u preverbalnoj fazi razvoja ljudske rase to je bio i jedini način komuniciranja. Danas o tome mogu najviše ispričati istraživači majmuna koji u svojim obiteljskim zajednicama i dalje njeguju taktilnu komunikaciju kao primarni oblik sporazumijevanja. Znam da se mnogima ova usporedba neće svidjeti, ali tako smo počeli kao vrsta. Prije govora je postojala neverbalna faza, koju i danas svako ljudsko novorođenče prolazi prije nego li nauči govoriti. Stručnjaci (pedijatri, psiholozi, psihijatri i pedagozi) znaju da dijete koje nije grljeno, maženo i paženo izrasta u neprilagođenu jedinku, nesposobnu za uspostavljanje zdravih emocionalnih odnosa. Dobar dio emocionalnih problema modernog čovjeka proizlazi i iz toga jer loše počinjemo. Rađamo se u hladnim, sterilnim rađaonicama, daleko od obitelji i svih onih kojima ćemo biti okruženi kroz svoje odrastanje. I od vlastite majke nas odmah odvajaju. Majke su nam isfrustrirane tom otuđenom, hladnom atmosferom, često i postupcima preopterećenog bolničkog personala, pa i ono malo vremena koje kasnije provode sa svojom bebom ne uspijevaju se potpuno opustiti. I tako krećemo u život s porukom da je ovaj svijet hladno mjesto.

Zatim su na djelu pedagoške i odgojne zablude. Ako dijete previše grlite, nosite i mazite razmazit ćete ga i bit će vam teško odgajati ga. Svi su oko majke prepuni savjeta a ona zbunjena i rascijepljena između svoje nepresušne potrebe da grli taj mali novi život i diktata okoline, lako zapada u postpartalnu depresiju. Ne znam kako odrasli ljudi to zaborave, ali ti zagrljaji su potrebni i majci i djetetu. Oni su melem na to nasilno odvajanje koje porod predstavlja i za majku i za dijete. Zagrljajima zacjeljujemo ožiljke od tog nasilnog odvajanja i samo odvajanje (koje je nužno) dovršavamo na što bezbolniji način i za majku i za dijete. Dijete, majčino tijelo u toj ranoj postporođajnoj fazi još uvjek doživljava kao svoje vlastito i majčina blizina, toplina i mirisi su njegovi prvi oslonci u ovom svijetu. Znam o čemu pričam, rodila sam i podigla troje djece. I danas imamo kulturne zajednice (Romi...i ne samo oni) u kojima majka svoje novorođenče nosi u marami na svojim prsima kuda god ide. Nosi ga sve dok ne prohoda. Hranjena majčinom blizinom i toplinom tako dugo, takva djeca izrastaju u vrlo žilave, prilagodljive i snalažljive jedinke. Ma kako tegoban život i sudbinu imali uvjek se nekako snađu i skoro nikad se ne ubijaju. Suicidu pribjegavaju oni koji se osjećaju nevoljeno. Znači, prve poruke novoj ljudskoj jedinki šaljemo neverbalnim putem, jer ih samo na taj način može i primiti i pojmiti, zato su ti rani zagrljaji tako životno važni. Zato ljudi grlite svoju djecu! Grlite ih i mazite često i ne bojte se da ćete ih razmaziti. A tijelo pamti. Pamti zauvjek. Pamti i prepoznaje taj jezik dodira. Tijelo koje nema takvih sjećanja ne funkcionira, pa u odrasloj dobi imamo kojekavih funkcionalnih problema na polju spolnosti, partnerskih, prijateljskih i svih drugih međuljudskih odnosa.

Da, istina je; ne možemo dati ono što nismo dobili, a ni prepoznati ono čega se ne sjećamo, ako to nekim sretnim slučajem i dobijemo. Taktilni govor je prvi govor koji naučimo a često i posljednji, kad nam starost i bolest oduzmu verbalne sposobnost. Ljudi probuđeni iz kome pamte dodire koje su dobili dok su ležali besvjesni i nepokretni i sjaćaju ih se kao blagotvornih dodira.
Ali zato nedostatak dodira koji pojedincu donosi mnoge i tjelesne i duševne tegobe današnji čovjek obilno nadomješta u mnogobrojnim salonima masaže, koje su kratkoročno vrlo učinkovite. No glad za dodirima je kao i glad za hranom, uvjek nam treba još i ponovo, pa vlasnici tih salona mogu ugodno živjeti od svoga posla. Vrsta masaža je mnogo i često su u postupku i proceduri vrlo različite, ovisno o tome u kojoj kulturi su nastale i razvile se, ali sve odreda imaju dobar terapijski učinak. Ipak, ni jednog trenutka ne bi trebali zaboraviti da su one samo nadomjestak za dodire koje bi trebali dobiti od svojih najbližih i koje bi i mi sami njima trebali pružiti.

O važnosti dodira imaju argumentirano šta reći i nijeme gluho-slijepe osobe koje o taktilnoj komunikaciji ovise. Kako je čovjek s vremenom naučio svoje osjećaje izraziti znakom, slikom, glazbom i na kraju riječju, sve više se udaljavao od tog svog primarnog, taktilnog govora, a time je i započelo udaljavanje jedne ljudske jedinke od druge, koje danas zovemo otuđenje. Iako su vrsni slikari sa svojim neponovljivim talentima ipak rijetki, treba znati da je slika tako upečatljiv izraz umjetnikovih osjećaja, impresija i doživljaja da često kažemo da jedna slika vrijedi tisuću riječi.

Ako jedna slika vrijedi tisuću riječi, onda jedan dodir vrijedi deset tisuća riječi. No, to smo čini se, u verbalnoj bujici našeg vremena skoro potpuno zaboravili. Imamo po nekoliko izraza za skoro svaki osjećaj, pojavu ili stvar, silno se upinjemo da opišemo i objasnimo i radost i tugu i suosjećanje, a zaboravili smo da jedan obični zagrljaj može sve to nadomjestiti.

U zagrljaju se ne možete ni posvađati ni potući. Nježni dodiri i milovanja direktno potiču izlučivanje hormona sreće. Nije popularno u eri frenetičnog življenja i brzih i obilnih (ali bezosjećajnih) konzumacija, u eri seksa bez ljubavi (grubog, kratkotrajnog posjedovanja), nije nimalo popularno govoriti o nježnim i sporim dodirima, koji možda i neće dovesti do spolnog akta (ali ne treba ga zaustavljati, ako dođe, naravno mislim na ljude koji su u partnerskom odnosu)), dakle nije poppularno, ali je nužno. Moderni čovjek mora vratiti dostojanstvo svom zlorabljenom tijelu i probuditi svoja otupjela osjetila da bi ponovo našao put do sreće. Samo vedra i čista duša i zdravo i zadovoljno tijelo čine sretno ljudsko biće. Laž, prijevara i obmana opterećuju dušu, a zanemareno tijelo iscrpljujr naše duhovne energije. Ako radimo na sebi samo na duhovnom planu, zanemarujemo tijelo i postajemo nezadovoljna i zbunjema ljudska bića, priglupo pitajući: Pa zašto sam tako nesretan/na kad se trudim da napravim sve ispravno? Zašto mi ne ide? Ako smo orijentirani samo na tijelo i njegove potrebe, prije ili kasnije ćemo si postaviti ista pitanja. Ta dva dijela našeg bića moraju biti u ravnoteži da bi mi bili jedna sretna cjelina.

O duhovnom prostoru ljudske egzistencije sve religije i duhovni pokreti vjekovima podučavaju. Tjelesnim vidom našeg postojanja eksplicitno se bavi jedino medicina, ali ona se bavi više bolestima nego zdravljem, više tjelesnim ustrojem i fiziološkim i neurološkim funkcijama, nego s time u kakvoj su stvarno vezi naše tijelo i naša duša. Psihijatrija i psihologija su pokušale premostiti taj jaz duboko razumjevajući da nismo ni samo tijelo, ni samo duša, ali su i one zapele na poremećajima i bolestima. Činjenica je da su sve bolesti bilo tjelesne, bilo duševne posljedice neravnoteže između ta dva dijela našeg bića. Pa tako na jednoj strani cvjeta kult tijela, a na drugoj se svi problemi, pa i oni tjelesni pokušavaju riješiti duhovnim putem. Kad počnemo kult tijela pretvarati u tjelesnu kulturu, kad počnemo osluškivati i slijediti tjelesnu inteligenciju (KQ), krenut ćemo stazom ponovne integracije. Samo tako ćemo naučiti poštivati i voljeti i svoje i tuđe tijelo. Ako želimo iskorijeniti zlostavljanja i nasilja uperena protiv tijela i osobe trebamo početi odmah.

Dakle, u ovoj knjizi ću govoriti o toj ravnoteži s naglaskom na tjelesnoj inteligenciji (KQ) jer poruke aktualnih religija i novih religijskih pokreta očito pokazuju da opet zastaranjujemo. Razvijamo samo duhovne sustave pomoći na jednoj strani i «mišiće» na drugoj strani kao da su to dva odvojena bića. Dodir je najbliži mogući susret dvoje ljudi. On je most koji spaja te naše razdvojene dijelove, dušu i tijelo. Dodir je duhovan! Dodir je ljekovit. I naša duša pjeva kad je naše tijelo u nježnom zagrljaju. Ako ne posvetimo tijelo, ako ne vodimo računa o izvornoj tjelesnoj inteligenciji, ako ne poštujemo njezine zakonitosti kako ćemo spasiti i dušu? Duša je «uzela» to naše tijelo da joj posluži kao instrument i posrednik u ostvarenju materijalne, zemaljske sudbine.

Grlite se ljudi! To je najljekovitija terapija (i najjeftinija). Jedini je problem što je nigdje na svijetu ne možete dobiti na recept. Morate se potruditi sami. Morate animirati svoje bliske i drage. Naučiti ih na to ako već nemate takvih navika. Naučiti sebe, čak i ako se ustežete i nelagodno zazirete od takvih «sentimentalnosti». Vjerujte, to se da naučiti i učenje je lako, ugodno i lijepo. Grlite se ljudi!

Irida

(nastavit će se)



Post je objavljen 12.08.2006. u 22:17 sati.