Eto mene s mora (još prekjučer, ali što je tu je) pa da vam podnesem izvještaj...
Bilo je u najmanju ruku dosadno i melankolično, jer sam išao samo sa starcima...
Ne kažem da su starci loše društvo, jer se ne svađamo, ali falila mi je moja ekipa...
Još se i vrijeme pokvarilo, pa smo došli 3 dana ranije, što mi je drago...
Nego, čemu naslov? E pa... da vam ukratko ispričam o čemu se radi...
Jednom prilikom, dok smo bili u Vodicama, meni je dosadilo sjedit pa sam se dogovorio sa starcima da idem malo prošetat i pojest sladoled, i da se vraćam za pola sata... Onda sam otišao na jedan prilično pust dio rive, našao dok na kojem nije bilo nikog i sjeo na njega... mjesečina na morskoj površini inspirira čovjeka... pogotovo ako imate MP3 player uz sebe, onda je to pravi užitak...
Nakon nekog vremena palo mi je na pamet da odem po taj sladoled... i dođem ja do drugog kraja rive gdje se prodaje, i vidim da su upravo zatvorili... i krenem nazad...
Nakon minutu, dvije naletim na prizor koji me je natjerao da stanem i razmislim... vidio sam curu od kojih 15 godina kako sjedi na rivi i plače, a malobrojni prolaznici se ne obaziru... i mislim si "Šta sad? Ako samo prođem kao svi ubit će me savjest, a ako pokušam pomoći tko zna što će biti..."
I odlučim da ću sjest kraj nje i pitat u čemu je problem, pa kud puklo... i pogledam a mobitel da vidim koliko imam vremena... i jebiga... skužim da već kasnim 2 minute, a baš bi mi sad trebalo da me starci traže u gužvi u turističkom mjestu na drugom kraju države...
Učinio sam to... prošao sam kraj nje i otišao starcima, koji nisu ni primjetili da kasnim
Ova pjesma je za nju, koju nikad nisam i neću upoznati, i koja mi nije dala mira tu večer...