Več dugo nisam ništa napisala...nije da nemam šta već lijenost je krivac za to. od kad sam doma nekak mi se neda na net i neda mi se tipkati. Onda se sjetim da bi baš bilo dobro nešto pogledat na netu pa se ipak zakačim ali nakon 5 minuta mi je dosadno i odustanem.
GO se laganini bliži kraju. Ostajem doma još 4 dana i vračam se u okrutnu stvarnost. GRRRRRRRRRRRRR!!!!!!!!!!!!!!
Nekak mi je u zadnje vrijeme sve čudno- nemam pojma. Valjda mi fali sunce. HOĆU SUNCAAAAAAA!!!! I da pokažem svoje nogice u novom šosu!
Gee, našla sam jedne cipele u kojima mi noge izgledaju opako sexy ili jeb*no sexy ali me žuljaju pa ih naravno nisam kupila. Makar sam došla u iskušenje da ih kupim i da ih samo doma gledam i s vremena na vrijeme obućem kad sam u bedu da si dignem ego (a nekom drugom možda još nešt;).Na žalost kad sam to htjela napraviti više nije bilo mog broja!
Šteta....ma trebala sam si slikat noge u njima-OPAKO!!!!
Nekak mi fali šta nigdje nisam išla. Znam da sam napisala/rekla da je to ok ali nekak mi fali. I znam da ću uskoro to požaliti. Ziher će me uhvatiti moja žuta minuta i depra zbog toga.Ak ne ranije onda u 10 mjesecu. Nemam pojma zašto ali taj mjesec mi je "koban" kad se prek ljeta ne maknem iz rodnog mi grada.
Danas sam poželjela da se opet zaljubim.Onak da osjetim one leptiriće u želucu, da mi je sve tak pinki i da sve oko mene ide sporo dok ja trčim ko da me vjetar nosi.
Poželjela sam to. Došlo mi je....To je predivan osjećaj...doživjela sam ga prije nešto više od dvije i pol godine.Mislila sam da je cijeli svijet moj i da me nitko nemože zaustaviti....
Po prvi put sam stvarno osjetila zaljubljenost.....
Fale mi one porukice kojima ništ pametno druga strana ne kaže a tebi opet želudac "titra" i osjećaš adrenalin da raste....fale mi oni pogledi kojima je tisuću riječi rečeno a usta nisu ispustila niti glas....
Fali mi onaj dodir koji prouzroči strujni udar jači nego sve elektrane ovog svijeta zajedno...fali mi pažnja....miris...tišina..poljubac koji jedva da me okrzne a opet kao da sam proživjela najbolji orgazam....
Nije mi jasno zašto ljudi nakon nekog vremena sve uzimaju zdravo za gotovo?
Zašto jednostavno ne nastave onako kao što je bilo na početku?
S vremenom se sve mijenja...leptirići više ne lete..svijet poprima opet one ogavne sive nijanse(ne, kod mene čak niti nije crno bijelo neg večinom sivo koje vuće na crno), i shvatiš da ništa nije tvoje i da te svatko može itekako zaustaviti...
A je**m ti život....
Post je objavljen 12.08.2006. u 00:01 sati.