Putovali smo Prometej, Hefesto, Jason i ja jednu cijelu noch kroz hladne stijene. Bila je to burna i kishovita noch, kao i svaka druga na ovim nam nepoznatim otocima. Samo me jedna planina dijelila od blaga ja jedna cijela zemlja od sreche.
Pitala sam Prometeja kako mozhe svojim divovskim stasom dosechi zvijezde i pomochi mi sa se odluchim izmedju sreche i blaga. I rekao mi je dok smo sijedili na stijenama i mochili noge u hladnom Okeanu da razmislim o tome shto je bolje za druge, kako da to podjelim s drugima. Dali che chovjechanstvo vishe imati od toga da odem u potrazi za blagom ili da napravim ekspediciju do sreche koju mozhda nikad nechu ni nachi? Zamislila sam se i nisam mu nishta odgovorila. Samo smo sjedili satima i gledali ribice kako nam plivaju pokraj nogu.
Ustala sam se i otishla sjesti pokraj Hefesta, bio je kao i uobichajeno u poslu. Pitala sam ga kakav to posao vidi u hladnim stijenama? Odgovor je bio:"zar ga ti nevidish?" Sjela sam pokraj njega i isprichala mu svoju dvoumicu. Ukratko je i on sjeo pokraj mene i pocheo raditi prorachune i kalkulacije o tome kakve bi ja koristi imala od toga i shto je tochno izvedivo a shto ne. Nakon nekog vremena nisam vishe slushala.
Ponovno sam se teshkim korakom prijeko stijena nesigurno i polako s punom glavom misli odgegala da potrazhim Jasona. On se kupao u hladnoj vodi i njegovi pokreti su vishe slichili plesu s morskim biljem nego bezbrizhnim plivanjem u kamenitom zaljevu. Dozivala sam ga sve dok nije dopilivao, nisam ni izgovorila prvu rechenicu, nasmijeshio se, pogledao me svojim plavim ochima i rekao:"zashto se zhelish odluchiti samo za blago ili samo za srechu?"
Sjedila sam na stijeni s nogama u vodi u kojoj plivaju srebrne ribice josh satima, danima i stoljechima....pravi razlog zashto samo jedno od tog dvoga zhelim josh nisam nashla.
Post je objavljen 11.08.2006. u 21:40 sati.