Matematika me u životu uvijek pratila u stopu.
Bacala duge sjene uvijek kad mi krene.
Ubila je mnogo neurona koji su umrli pokušavajući
stvoriti veze, potrošila mnogo novca i vremena koje
se moglo provesti na puno ugodnije načine.
Tijekom 12 godina školovanja najviše me naživcirala od svih predmeta.
Trebalo mi je užasno puno vremena
da nešto shvatim, a svaki put kad bi mi se upalila
žarulja iznad glave mozak bi odlučio da mu je dosta
za taj dana i više se ništa nije moglo pohraniti u njega.
O samopoštovanju neću.
Ali došao je i tome kraj. Upisala sam fax, a na faxu nije
bilo matematike. Jedino statisktika na prvoj godini,
koju sam nekim čudom
a) shvatila
2) objašnjavala kolegici.
Ja. Objašanjavala nekom drugom. Nešto vezano s brojevima.
Ha ! Koji kozmički slapstick.
Nakon toga, poput mnogo drugih stvari,
(opća kultura, strani jezici, hrvatski jezik)
moje znanje matematike topilo se kao snjegović u
Španjolskoj.
Nedavno sam primjetila da to baš i nije dobro, jer
bez pomoći kalkulaora i mobitela više ne mogu
množiti i dijeliti. Da se 56 dobije ako se 7 pomnoži
sa 9 ili sa 9 sa 6 ? Kako se ono dijele decimalni brojevi ?
Jesam li dobro zbrojila cijene šećera u prahu, pudinga, majice
i čipsa?
Nedavno sam gledala popodnevnu seriju u kojoj su roditelji
pokušavali objasniti sinu množenje razlomaka.
Bilo mi je smiješno dok se nisam pokušala prisjetiti da li se
nazivnik množi s nazivnikom, a onaj gore s onim drugim gore,
ili se to radi unakrsno.
Nakon par dana sam konačno popustila i otišla na tavan potražiti
malu ali ubojitu knjigu s kojom sam provela mnoge lijepe
trenutke- Repetitorij matematike za osnovnu školu.
Ah,da, zaboravih napomenuti da, iako je matematika odavno
nestala iz moga života, još uvijek trpim posljedice
njene strahovlade. Imam noćne more o nekom matematički orijetiranom
ispitu kojeg nisam položila tijekom faxa i to sam tek nedavno
skužila, a diplomski je relativno blizu i.....
Redovito se budim uspaničena.
Ali to spada u traume.
O tome drugi put.
Post je objavljen 11.08.2006. u 20:12 sati.