Marketing
Urbi et orbi
Kao što ste već imali prilike pročitati kod Zeke, Cookie je postala mama!
Ivan Luka izbačen je iz topline i sigurnosti mamine utrobe na ovaj hladni i okrutni svijet 23.07. oko 23:10. Bio je težak 3800, dug 52 cm i dobio je apgar 9/10, što, da pojasnimo neupućenima, u prijevodu znači da je dobio najvišu moguću ocjenu. Ne bih vas zamarala s medicinskim pojedinostima, ali kao ponosna mater taj detalj naprosto nisam kadra izostaviti.
Što se poroda kao takovog tiče, o njemu vam neću pisati. Naime, i prije, a sad pogotovo, bila sam uvjerena kako žena koja je upravo rodila nipošto i ni pod koju cijenu ne smije blebetati o porodu ženama koje to još nisu prošle ili ostavljati bilo kakve informacije o istome na mjestu gdje bi do njih mogla doći žena koju to tek čeka. Zašto? Kako im ne bi stvorila traume i strah od poroda, a sve u cilju podizanja nataliteta i očuvanja dragog nam hrvatskog naroda od polagane propasti.
Čujte, neću vam lagati: da je teško, je. Ali Cookie ne bi bila Cookie kad i u teškoj situaciji ne bi našla nešto smiješno. Daklem:
U cilju boljeg razumijevanja posta, ipak moram ubaciti malo detalja. Elem, digresija:
1. Postoji nešto što se zove „predrađaona“. Tamo strpaju sve žene koje dođu rodit dok ne procjene da je došao trenutak da stvarno rode. I tako se one satima našetavaju po toj famoznoj predrađaoni, ili leže i pušu, ili jauču, ili psuju, ili bodre jedne druge, itd. Uglavnom, you get the picture.
2. Kad doktori procjene da si završio s prekenjavanjem i da ćeš sad stvarno rodit, otfuraju te u nešto što se stručno zove „boks“. (Zvuči mnogo gore nego što jest, vjerujte mi.) I dofuraju ti muža obučenog u zeleno da puše i jauče skup s tobom. Uh, moj je bio baš zgodan u tom zelenom odijelu, mogu vam reći. Skoro pa je fulao karijeru!
No dobro, vidim da ova digresija odlazi u posve krivom pravcu, pa se vraćamo na glavnu temu:
Nakon što je Cookie rodila, nije bilo mjesta na odjelu babinjača (koja odvratna riječ, gospode), pa su je vratili u predrađaonu dok se ne oslobodi krevet. Tako je vaša Cookie silom prilika postala džomba među gušterima, pa se u skladu sa svojom plemenitom prirodom prihvatila bremenite zadaće da utješi sirotice koje je sve to tek čekalo i održala im slijedeći govor. Na kukanje jedne buduće majke zašto joj je dragi bog dao da bude žensko pa se mora toliko mučiti, Cookie odgovara: (otprilike citiram)1. Postoji nešto što se zove „predrađaona“. Tamo strpaju sve žene koje dođu rodit dok ne procjene da je došao trenutak da stvarno rode. I tako se one satima našetavaju po toj famoznoj predrađaoni, ili leže i pušu, ili jauču, ili psuju, ili bodre jedne druge, itd. Uglavnom, you get the picture.
2. Kad doktori procjene da si završio s prekenjavanjem i da ćeš sad stvarno rodit, otfuraju te u nešto što se stručno zove „boks“. (Zvuči mnogo gore nego što jest, vjerujte mi.) I dofuraju ti muža obučenog u zeleno da puše i jauče skup s tobom. Uh, moj je bio baš zgodan u tom zelenom odijelu, mogu vam reći. Skoro pa je fulao karijeru!
No dobro, vidim da ova digresija odlazi u posve krivom pravcu, pa se vraćamo na glavnu temu:
Što je vama, žene? Budite zahvalne što ste žene! Ta sposobne ste za najveće čudo u svemiru: donijeti novi život na svijet! Jeste li svjesne kakvo ste čudo napravile? Dobile ste jednu stanicu, jednu jedinu, i od nje ste napravile novog malog čovjeka! Malog čovjeka koji će jednog dana biti velik poput vas i hodati ovom Zemljom kao što i vi danas hodate!
Srcedrapateljno, patetično do jaja i nadasve inspirativno, složit ćete se. Međutoa, jedna od patnica iz predrađaone ne bi se složila s vama. Jerbo je na gorespomenutu govoranciju samo prostrijelila ni krivu ni dužnu Cookie hladnim pogledom i izjavila:I? Sad bi mi valjda trebalo bit lakše?
Eto šta ti je ljudska nezahvalnost. Hoćeš ih ohrabriti, a one samo što te ne zašamaraju još. I još jedan detaljčić da podijelim s vama: gospodin Cook (tako ga je Zeko prozvao, a meni se svidjelo, pa prihvaćam), prisutan na porodu, tiskao je nesvjesno zajedno s budućom mamom i siroti od napora dobio hemoroide. A ja nisam. Ni jednog jedinog. Pa sad recite da život nema smisla za ironiju i da nema poetske pravde.
Eto, ljudi moji, to bi bilo to od mene u ovom javljanju. Kad uhvatim vremena polako ću vas obići jednog po jednog da vidim što se kod vas zbivalo u posljednje vrijeme… Nemojte se ljutiti ako ne budem baš prerevno odgovarala na komentare i ako vas ne budem sve obišla u roku od 24 sata. Za to treba vremena, a vrijeme je nešto što ti bogami fali kad imaš posranog malog cendravca koji svaka dva sata jede, pa se posere i treba mu pelenu mijenjat, pa jede, pa se posere, i tako u krug. Ko će imati razumijevanja, hvala mu. Ko neće, nek me poljubi u debelo dlakavo dupe.
Ekipo moja, ne znam vam reći znači li ovo definitivni povratak Cookie na Blog.hr ili samo još jedan privremeni bljesak. Ne znam vam reći ni kojom frekvencijom će se ovdje pojavljivati novi postovi. Navratite tu i tamo, što drugo da vam kažem, i čitamo se!
PS. Slikice ću stavit čim se sjetim kako se to radi. Zasad mi je i ovo bilo ko uspon na Himalaje.
Veliki pozdrav i pusa svima!
Apdejt!
Obećah vam slikice, a budući da je Cookie žena od riječi koja nikad ne gazi svoja obećanja (prokleta laž), eto:
Ovo sam ja u maminom naručju prvih nekoliko minuta svog života, nakon što sam izletio iz... s onog mjesta gdje sam se bio skrivao proteklih devet mjeseci i nakon što su me malo oprali i dotjerali. Za slikanje.
Ovako izgledam u trenucima odmora... Tko bi rekao da se ovo slatko spokojno stvorenjce, anđeo mali, u sekundu može pretvoriti u vrištavog živcopilećeg malog antikrista!
Da malo steknete predodžbu o veličini... Usporedba mojih papčića i tatinih, hm, lopata.
Mama, znam da si gladna i da tata nije bio u kupovini, ali valjda ima još nečeg u frižideru, majkumu? Uostalom, dosta imaš vlastitih zaliha, ne moraš jesti baš svaka dva sata. Please, ostavi mi moju nogu, znam da trenutno nije u uporabi, ali trebat će mi kasnije!
Punk's not dead, Anarhija all over Baščaršija i tako dalje... Ovi moji mama i tata misle da sam ja igračka pa se zajebaju sa mnom, prave mi glupe frizure i slikaju me u glupim pozama. Nek me netko izbavi, please! Socijalna služba? Anyone?
Mama me pokušava nahranit, a tati dosadno pa pravi budalu od mene... Vidi poziv u pomoć pod gornjom slikom.
Eto vam, pa ko ima slabu konekciju nek si gleda thumbnaile, ko ima jaču nek si gleda slike, za svakog ponešto, i vuk sit i koza cijela, štono bi se reklo.
Još uvijek čekamo blagoslov g. Cooka da objavimo i njegove slikice. Naime, gospodin nije načisto s tim želi li da se njegov lik i djelo pojavljuju na netu for everyone to see. A ja se poradi mira u kući ne usuđujem stavit ih na svoju ruku. Tako da ostadoste prikraćeni za par vrlo slatkih slikica tatice kako se igra sa svojim sinekom. Ako ih želite vidjet, apelirajte na g. Cooka.
A sad idem jest dok ova dvojica spavaju.
Nemojte me reć mužu :urotnički namig:
Apdejt, klapa druga
Apeliranje, nažalost, nije polučilo željene rezultate... G. Cook osta nesmiljen u svojem upornom odbijanju ukazivanja na mom blogu. Jesi ti normalna, veli on meni. Ko zna kakvi sve bolesnici to gledaju i na koje sve prljave načine mogu to zloupotrijebit. Zalud mu objašnjavah da vi niste bolesnici, već da ste odreda svi divni ljudi, neki i sami roditelji, i tako dalje, i tako bliže. Ali to može vidjet bilo tko, uporan je bio on. I tu je, moram priznati, u pravu. Budući da je općepoznato kako je kompromis temelj svakog uspješnog braka, nađosmo se na pola puta:
Tata je objavio sličice na netu preko Fotki.com, ali ih je zaštitio passwordom, a mama je dobila dopuštenje da svojim najbližim blogerima password pošalje mailom. I tako je još jednom mir u kući spašen, a poslovični vuk ostao sit kraj cijele koze.
Adresu možete pronaći u boxu sa strane, a password je upućen mailom mojim najdražima. Ukoliko sam vas izostavila, javite se na cookie.blog@gmail.com. Sve vam piše, uostalom.
Post je objavljen 11.08.2006. u 02:44 sati.